Slavko Jednričko

PISMO ŽENSKOJ DUŠI     
 
Otkako me ništa ni za što ne veže
svakog mjeseca šaljem pismo
 
u mjesto na izvoru rječice
izmišljenoj osobi uvijek na drugu adresu
 
na šalteru prije poštanskog žiga
na omotnicu krišom utisnem vreli poljubac
 
na poleđini nikada ništa ne napišem
kako mi se izljubljeno pismo ne bi vratilo.
 
 
TUŽNA ZMIJA
 
Noćas ste zazivali pomoć
krv je nadirala u stan ispod praga
 
vriskali ste jezikom smrti
koja vas je nagovarala da je sanjate lijepom
 
sve dok niste raskopčali
gumbe spavaćica dlanovima ušutkavali usta
 
tamne su vam riječi kao ugar kaže ujutro
tužna zmija čuvarica dok s nama pije mlijeko.
 
 
SRETAN DAN
 
Drsko dišem jezikom
samohodnom čistilicom
 
sobu sam preobrazio
u kristalnu vazu koja sjaji
 
čeka da ju napuniš vodom
smirujućim poljskim cvijećem
 
da s nama ne propadne
kroz svoje dno u živčano prazno
 
ne odleti sa srcima bogu
prije nego okonča ovaj sretan dan.
 
 
POETIKA ANIMALIZMA
 
Dovezen sam do mjesta egzekucije
na kojem susrećem svoje osuđene riječi
 
koje u strahu nakon ugriza pasa pristojno
mokre vodu svih rijeka na svježe rane
 
u pokoricu leda u kopanjima iz kojih
neće moći piti ni lijepe žedne konjske oči 
 
sve se događa u nekim hitnim ambulantama
posrtanje riječi vata s jodom injekcije tetanusa
 
pucanje mrežica grudnjaka od crvenog konca
ma cijeli potkožni svemir je u razvalinama.
 
 
POVIJESNA KRHOTINA
 
Prema pjesminom scenariju
s trudnom ženom izmučen
 
na jastucima
napunjenim morskom pjenom
 
između njih dvoje
veliki konkvistador na mjesečini
 
zaiskrio je u dubinu
probijenih srca urođenika
 
u vedrim ptičjim snovima
spava na ploči od čistog zlata
 
kojoj je proreknuto biti
vulkanska prašina
 
što je parafraza svećenikovih riječi
na posljednjem oproštaju.
 
 
PRAZNE ŽLICE
 
Nitko mjesecima
ne izlazi iz kuća
 
ni zmije čuvarkuće
ispod pragova
 
perad je prenapučila
sva dvorišta
 
u nekoj novoj stvarnosti
svi se boje krvi
 
bolesni liječimo se
ljekovitim molitvama
 
u praznim žlicama
buncamo kokošju juhu
 
prizivajući čudesna
ozdravljenja.
 
 
NALIK ZVIJERI
 
Na tvome jeziku
osjećam raste
 
nerazumljiva težina
uz škripu vrata
 
nitko nikamo ne odlazi
dok svi spavaju
 
ne šulja se na čistim
plahtama jastučnicama
 
sve više toga ostaje
neizgovoreno između nas
 
valjda se najavljena opasnost
ne povjerava bližnjem
 
i kako ti to kazati prije sna
posve mirne duše
 
u jeziku mi se začinje
nešto što je nalik zvijeri.
 
 
DVOJBE
 
Socijalan sam čovjek
ispred katedrale pune snova
 
u kapu skupljam milodare
 
u nosnice miris bakalara s Dolca
u uši buku kotrljanja lubenica
 
uz ukazanje njihovih ispucanih srca
 
stalno u dvojbi
da skupljeno odmah udijelim
 
svima koje po pjegicama
na obrazima prepoznam sirotinjom
 
poput one na svjetlu smrznute trojice
drogeraša stisnutih uza zid
 
tamo im je beskućnicima najmekanije
 
sva četvorica smo izvan zakona
zabranjeni su opijati prosjačenje
 
prostitucija zavođenja slobodom
zasljepljivanja prejakim suncem.
 
 
NOTRE DAME U PLAMENU
 
Možda sam doista priglup
nikako kao drugi ne mogu razumjeti
 
kako mogu gorjeti tvoje haljine
odjeća Naše Gospe uz uličnu svirku
 
možda iz posve tričavog razloga
nisam uvijek s onima koje nije strah krvi
 
izjednačavajući sve okrutnosti
premda kao svi imaju dva dijela srca
 
sa sjekiricom između dišu drsko
njima se nikad kao meni ne zavrti u glavi
 
na nebu sam otporni anđeo
na zemlji škripi mi jezik u stupici.
 
 
IZDVOJENI APOKALIPTIČAR
 
Apokaliptičar s kosom
sjašio je s konja
 
kosa liže rosu
s mlade djeteline
 
livada je ravna ploča
konj je zarzao
 
čuvajmo vratove
s kunama zlaticama
 
ljubeći se divlje
veličanstveno

prkosno ne odustajući
da nas čuje bog.

 

 
 
 

Jovica Aćin

Hodač

Teško mi je da zamislim da postoji neko od svih koje poznajem a da ne zna da mi krov prokišnjava. O prokišnjavanju pričam svima i zbog tog kukumavčenja počeli su mnogi i da me izbegavaju. Ali, prokišnjavanje čak i nije strašna stvar u mom obitavanju pod limenim krovom u poređenju s pojavom koju nazivam hodač. O hodaču se ne usuđujem da ikome govorim.

Kad duva košava, a ja ležim u postelji, pokušavajući da zaspim, nastupa vreme hodača. Čim vetar zahuji, on se javlja. Čujem ga kako neumorno hoda po bakarnom limu iznad mene. Jasno razaznajem da mu je jedna noga drvena. Slušam hod tog vetrenog bića, hod koji mi, dabome, ne dopušta da zaspim. Ponekad mi šum hodanja nalikuje Morzeovim znacima. Crta, tačka i tako dalje. Brojim hodačeve korake. Da li me to zove u pomoć? Ili ja to zovem u pomoć, a on moje neme krike prevodi u svoje teške korake, koji se nikako ne zaustavljaju, čak se i ne stišavaju nego bivaju sve jači? Navikao bih se možda na njih da su preteći, ali oni nisu preteći. Oni su kao kukanje, sve bešnje.

Boris Jovanović Kastel

ZADAH MASTIKE I MORSKE PTICE

Da najstariji krug

jedinstva svijeta i sebe – mandalu

prokrstariš

treba ti rođenja i života,

da zaboraviš izvjesnost

i staričinu košaricu

punu flaša soka od đumbira,

lozovače sa travkama anisa,

pogače i vunene čarape -

ostaviš na gat.

Moraš da zaboraviš

vrijeme na džepnom satu

starom nekoliko generacija,

vrisku đece na obali zaliva

sačuvaš u ostrigi začepljenoj smolom

a prsten sa vjenčanja

sakriješ u suvozid kadionice na jezeru

da svijetli kada je ofarbaju u bezbojnost.

Prozirniji od nedosegnutog

i stariji od ljubavi

otvorićeš jedno oko durbina

i znati da su te zaboravili i nadživjeli

ili su ih u to kapljice krvi iz satova uvjerile.

Ako zadah mastike u tvom zovu

razleti morske ptice,

hoće li svi baciti časovnike?

PSOVKA

Otvarao si persijane

da aplaudiraš valceru

lahora i smokvama u vrtu.

Iz čatrnje

poslije tvog glasa

eho pjesnika svih strana juga prepisivao.

Od slanog vazduha,

komšije sa rivijere,

statuu dvojnice napravio.

Spermom limuna

balzamovao jezik

da kada zrikavci umuknu

i budemo ribe na leđima –

iz statue opsuješ stihom

bez juče i sjutra,

da se svakog danas čuje!

U SALONU PALATE BIZANTI

Pored ljuštura pistaćija

i bokala vina u klimaksu,

ogrnut pergamentom mape Pisana,

pjevuši u salonu

sa rešetkama od kostiju

Mletačke Republike na prozoru.

Protiv zakletve krvi u zvijezdama

ljevicom drži svijeću

i piše molbu duždu

da ga pauci čuvari

iz salona nikada ne otključaju.

U prah kosti

Venecijanske Republike kad se pretvore,

jedan kostur stražariće na prozoru

da nas, iako nevidljive,

cirusi renesanse ne prelete.

NIJESAM IH PITAO

U zaraslim vrtovima

iza palata

bez zavjesa i žagora cvrčaka

spravljam boju od latica ruža

da razvodnjenu krv

izvedem iz lavirinta.

Piljevinom sastruganih đonova

punim rasjekotine karavele

bez dana jurcanja po vodi

da raspon koraka održim.

Divizija inćuna u dubinama

rasprskava se u lik

skriven u albumu značaka,

ni nalik roditeljima.

U bujanju agruma

sa listovima od sintetike,

koji će hlorofil zbrojiti

svjetlost iz krika danica?

Spasio sam krv,

karavelu, lice i svjetlost.

U njihovim očima biću krvnik

jer nijesam ih pitao –

žele li životariti

kao serijski brojevi vjekova

a mene neće biti

da im potpišem smrtovnicu.

CRVENA DUGMAD

Od straha od harpija,

bijesa Titana, presuda inkvizitora,

proročanstava Nostradamusa,

sjutrašnjeg buđenja

u biblioteci listova troskota,

jauka potonulih katamarana –

duži je strah od monologa oligarha

i zastrašujući muk

pred dužničkim potpisom

bankarima robovlasnicima.

Titani, inkvizitori i proroci

punih novčanika

i džakovima kukuruza u trbusima

ostavljaju nas njima

da nas svečano sprovedu

u radne hale

nad čijom kapijom

slovima od zlatnog trnja

piše – demokratura.

Sjetite se, harpije,

grčke boginje oluje

i grabljivice sa glavom djevica

da razvod od vas nijesam potpisao.

Vratite mi, čujete li?,

crvenu dugmad

pod vašim jastucima zaboravljenu!

OŽIVLJAVANJE MARKA POLA

Prije odlaska

na pristanište,

iz slijepe ulice Korčule

čuh Marka Pola

kako izdahnu u dvoboju.

Sonar ne može otkriti

riblje jato

oko grebena jezika

niti talasima špijunima

mjeriti dubinu mora u pupku.

Prije odlaska

na pristanište i skoka,

iz napuštene ulice

donesoh pustolova da udahne.

Trebaće nam...

Putevi na nautičkim kartama

da pomodre ponovo!

PROTON

Osjekom sve niži,

odlaskom svakog talasa plime

smanjujem se,

zvona mi kradu govor

a stručak mimoze postelju.

Glasovi ledolomaca

pod ljušturama konoba

ne ulivaju se u pećine jezika.

Bandijerom republike

baruštinu iz očiju brišem

da zakoračim

i u proton šumora se pretvorim.

Koga, sem zombije,

da pozovem u borbu?