Wednesday, December 17, 2014

IN MEMORIAM Igor Isakovski

  Juče je u Skoplju u četrdeset četvrtoj godini preminuo Igor Isakovski, jedan od najznačajnijih savremenih makednoskih pesnika. Uredništvo Spektatora izjavljuje saučešće ožalošćenim čitaocima i u to ime vam donosi nekoliko pesama ovog jedinstvenog pesnika.


Milosrdan dodir
rubato
navalio je vjetar na grad, u zelenom
su zasjajile sve ulice: zbunio se grad
svježine; gledam sjene, gledam
konture vlastitog lica, prostrte kroz
noć – koža mi je crvena i nabrekla, prsti
mi pipaju kroz tišinu (kao da tkaju preveze za
ovaj usnuli grad) i počinju me svrbjeti. prsti
moji… pružam ih ka vjetru, ka zelenom… odjednom,
sve postaje poezija: osjećajno prodiranje kroz suštinu;
tu je istina, na korak od druge strane bezdana…
poplava šumi iz daljine: imamo vremena, poplava
i ja. pomišljam da bih posadio cvijet: u sebi
ili negdje u blizini; gledam svoje prste
kako u tlu traže mjesto za to sjeme:
razgrću i prevrću, tobože sudbina
svijeta ovisi o tom cvijetu. oduzimam im
iluziju, crtam im da je svijet nebitan,
jednim ga potezom prekrižim; kažem im
da misle na miris. onaj miris koji će se iz cvijeta
roditi, nekada, da bi podsjećao i da bi trajao
dok traje. … a sve si nešto mislim: potrajat će
i više no što bi se pomislilo…
milosrdnim dodirom, razgrćem zemlju
u sebi: bruji kao razdrte klavirske žice,
odsvirava u sporom tempu koje iz niotkuda
narasta. poplava od zvuka i mirisa,
duboka kao brazde i ožiljci
na mojim dlanovima.
Mrvljenje
slušam kako drhte bulevari,
premješta se asfalt, kroz pore
se lomi: nijemi sam svjedok i gledam
kako odlaziš novim kolima
tvoje prijateljice. malo
nakon što smo pričali o našoj djeci.
dobro je što si otišla, znaj.
i dobro je što si strah od svega toga
potopila u vir od alkohola. sve je
dobro i mirno, sada. dok se grad
mrvi kao presušeni komad kruha.
Žedan, nježan
tada, zaustavljam se iza zavjese.
tu nisam doma, tu me nitko
ne poznaje. kada se trznem
u snovima punih bolnih boja i mirisa:
kada se trznem nasred ulice, tobože
izgubljen na asfaltu, tada, zaustavljam se.
i ogledavam se naokolo, obzirem se kao
dah usne harmonike ispuhnut ka zidu.
sve svoje prošle grubosti osjećam.
i šutim, jer se više nemam kome ispričati.
tada bih krenuo: po vodama i asfaltu i betonu, gdje
god, samo da stignem. najdalje od sebe,
ovakav rastužen i nježan. dodir oguljenog
prsta po žici od gitare. trebao bih podrezati
nokte. oderao sam zidove kroz sve nagomilane
boje. malter nema okus zemlje. malter nema
okus. voda je daleko. kao osjećaj da živim
s tobom, ne sam. i kiša je stala. kao muzika
u baru na zatvaranju. ponekad dobijem
zadnje piće. drugi put, grebem asfalt.
zaustavljam se iza zavjese. tada. i sada. zbunjen
od veličine tržnice, od njenih vašarskih
dimenzija. od svih tih pomiješanih mirisa, začina
za nemirnu dušu, drhtaja po novim oceanima. od svega
toga. i od žeđi koja mi vije kroz grkljan. tobože
sam malter gomilao u sebe. žedan sam. i nježan.
Ti ovdje spavaš…
ti ovdje spavaš nakon što završiš
s pisanjem, a, tata? tako me pita,
šećući oko kreveta, moja mlađa kćer.
kao književni kritičar u inspekciji. ili kao
dijete bez ikakvih zlih namjera (što je velika razlika,
znam). Svejedno, misao koju mi je tada dala
bila je oštra i trznula me je u oblačenju: hoću li moći,
upitao sam se, biti nemilosrdan prema sebi i svijetu
kada idućeg puta sjednem pisati? (svejedno
kada će to biti: sada, upetljao sam se hlačama.)
hoću li moći ne misliti da ona
sluša moje prste kako štekeću po slovima
dok pada u san, i vjerojatno misli da sam i pred bjelinom
uvijek nježan i topao kao s njom. moja kćer,
koja se tek treba suočiti sa surovošću istine.
da bi zatim naučila (svejedno kada će to biti: ja i danas
mislim da još uvijek učim) – nemilosrdnost prema sebi je
najbolji put ka samilosti prema svijetu: ja ovdje
ponekad spavam – najčešće bdim
dok si grebem po jetri.
Nježne. Kako dolaze.
mrzne, kopni. mrvi se
dah kao prašina
po starom klaviru. ledi se
noć, krcka pod prstima.
(srebrni listići tonu
u crno dno tišine)
nježne pjesme dolaze tiho.
iz neočekivane topline
isplivavaju – pune soka
i muzika koje zovu na ples.
zagrljaj je tako lak
da ga teško dočekujemo. mi,
bolesni od previše znanja.
nespremni za istinu, čudesno
ludi, za uživanje svih zvijezda na nebu.
(srebrni listići polijeću
ka crnom svodu mukâ) ovo je muk-tišina
nježne pjesme dolaze na prstima.
kao dok se prikradamo
jedan drugom u noći koja nas tišti.
dok nas boli znanje. kada bi se svađali
sa budućnošću. dok ne znamo da li zrcalo
razbiti ili ga osvijetliti
nježnošću. nježno dolaze pjesme
kada smo pomireni. kao lagani dlan
vještog krvnika. da bi nam dodijelio ono
koje sudbina misli da nam slijedi.
smješkamo se. nježno dolaze zvuci.
za milosrdnu pjesmu. kao bosa stopala
po drvenom podu, kao svjetlost koja proviruje
kroz sva naša okna. nježna je
kao sitna sol koja se mrvi kroz dlan
pun vjetra: topla prašina nagomilana
po fotografijama, slučajno otkrivenim
na zapuštenom tavanu, u napuštenoj kući.
u nepoznatoj zemlji. za nas, koji sve znamo.
(srebrni listići lebde
posvud oko zrcala)
nježne pjesme dolaze kao dašak:
pahulje u kosi, zvjezdani prah
na prstima. kao kada se sjećam.
i priželjkujem. kao žar usred tamne šume.
jedan i sam, dovoljno sjajan
da osvijetli put.
Širina, milosrdna i mila
širok je prostor, širok kao vjetar
neobuzdan. naredaj sve, naniži sve. i sebe.
široko je naokolo: odzvanjaju odbačeni
limovi, bubnja dah svijeta kroz
nabijene izdisaje. lete krovovi, kroz vrtlog
tonu neupotrebljivi dimnjaci: snažno puše
kroz prostor, kroz širinu. drveće
iskorijenjeno i drvene kuće u šumama napravljene:
sve odlijeće. tobože mrvice od izgorjelih pisama.
nigdje nećemo naći ta u pepeo spaljena slova.
glasovi se nižu kroz šilo vjetra: koprcavo
kao kroz usnice zalivene od jakog bola. miriše.
na sol, na tišinu, na nagnječeno meso miriše.
tobože pelud, raznosi se zdrobljena srčevina
ka oceanima. i, kao jato planktona, završi
kroz zube kita. miluje se s tim ogromnim zubima,
ulazi u novu širinu. od guste vode i mirisâ (množina)
utrobe sazdana, to je širina u kojoj se zaustavlja sve.
S visoka
trošim zadnje količine
sapuna, paste za zube, aspirina, šampona
praznim zadnje rezerve
kao kada sam srkao supu u jednoj planinskoj krčmi
strepeći da mi je zadnja: srčem
do zadnje žlice. djeluje kao oslobađanje.
trošim zadnje rezerve snage i
ljubavi: trebam samo zakoračiti preko
klizavog ruba zaborava. (lako je.)
kao kada sam zabolio od vrtoglavice
u jednom stanu na visokom: dubina
me je pozvala milosrdnim glasom.
(i još uvijek me očekuje, ta nemilosrdna ljubavnica.)
Smrt ima kosu od morske trave
u zadnje vrijeme
često pomislim da ću umrijeti
ubrzo. tiho. zato svima kažem
da ću živjeti bar još pedeset godina.
slatke prevare koje nikog neće povrijediti.
u zadnje vrijeme
često pomislim da li da si odrežem
kosu. odjednom. često se vidim u sanduku
s mekom postavom u boji tečnog starog zlata.
pa pomišljam da li ću milima biti lijep mrtvac.
zato, škare čuvam
što dalje od dohvata, još dalje
od misli. kada ću već umrijeti, neka me takvog:
s kosom, s bradom, kao skinut s ikone. ili kao
upravo krenuo sa šanka. zaista, nema velike razlike.
u zadnje vrijeme
ne pomišljam na ništa osobito. dovoljno mi je
što ponekad prespavam. ne sanjam. bude me ptice.
nema ljudi u mojim snovima: samo površine i prostori:
čekaju me s nestrpljenjem, da zaigramo veseli ples sa smrću.
u zadnje vrijeme
zaista pomišljam da je ovo zadnje
vrijeme. smrt je lijepa žena s prodornim očima i
dlanovima pretankim za moj ukus. ima kosu od morske trave,
ima dodire od algi. miriše na ženu koju sam oduvijek poznavao.

IGOR ISAKOVSKI

(Skople, 1970) . Završio je studij Svjetske i komparativne književnosti Sveučilišta Ćirila i Metodija u Skopju. Magistrirao u Centru za Europske studije (Rodovi i Kultura) u Budimpešti. Književnik je i prevodilac, koji radi kao web dizajner, grafički urednik i e-publishing savjetnik. Bio je urednik dva književna časopisa prije nego što je osnovao prvi makedonski internet časopis: "Blesok – književnost i druge umjetnosti" (http://www.blesok.com.mk), koji u elektronskom obliku objavljuje djela autora iz čitavoga svijeta, gdje je glavni i odgovorni urednik i direktor istoimene izdavačke kuće. Radio je i kao televizijski i radio voditelj, te bio član uredništva u nekoliko časopisa.

Objavio je knjige: Pisma (Pisma), roman (1991); Crno sunce (Crno sonce), pjesme (1992); Eksplozije, trudna mjesečina, erupcije... (Eksplozii, trudna mesečina, erupcii...), priče (1993); Vulkan – Zemlja – (Vulkan – Zemja –), pjesme (1995); – Nebo (– Nebo), pjesme (1996); Blues govornica (Blues govornica), jako kratke proze (2001, 2006); Pješčani sat (Pesočen časovnik), priče (2002); Duboko u rupi (Dlaboko vo dupkata), pjesme (2004); Plivanje u prašini (Plivanje vo prašina), roman (2005), Blues govornica II (Blues govornica II) (2006).

Monday, December 1, 2014

НИКА ДУШАНОВ

Лета (Lethe)




4.1.
Песме заборава, сад!
Ниједна кивност, ниједно сећање, ниједна реч – само језик и зуби.





4.2.
Немам сина, а да га имам, ћутали бисмо, склупчани, као да нас лове.






4.3.
Мрзим тамбуру и њено грање. Фијакер жена мени треба и Турчин да ме коље.

 




 4.4.
Плакат са јашућом потером мења се из дана у дан. Оно што је почело као облак прашине, сада је чврста месната облина прекривена жилама.






4.5.
Позирам код фотографа у неком војничком шињелу. Толико ме је одушевила отменост моје нове фигуре,  да сам на крају инсистирао да се сликам обешен.




4.6.
Овај затвор пропада и полако избацују све његове житеље, а прозоре и врата су данас однели у управников летњиковац. Проклети отимачи сутра односе и мој кревет, ћебад и тоалет. Мој искусни сапатник није узнемирен. Ово се дешава, каже пословично, када спољашњи свет обузме правичност, прво страда мушко пријатељство.





4.7.
Главе мојих судија укочене у возу. Погледи су им тврди као челик. Путовање је дуго и исцрпљујуће, без речи и немог споразумевања. Труле даске у поду вагона, воњ урина, у углу неки стари прасци, али не! од мене захтевају само снажна злочиначка осећања!






4.8.
Један нов поглед на улицу. Али то захтева бар две боце вина и разметљивост једног Ђеновљанина.





4.9.
Ја сам ловац на фашисте. Најбоље се лове зими, кад су улице мирне, а сви људи једнако сиви и мрачни, полетна и звонка песма чује се из даљине.





4.10.
Суд пред који су ме извели био је веома високо постављен на једном стубу.
На њему није било никога, али сам опоменут да своју ствар изнесем брзо и са што мање речи.





4.11.
Радник сам у напуштеној фабрици. Остао сам јој веран и након затварања. Њене машине познају мој кашаљ, а огромни силоси бдију над мојим сном. Ноћи су пријатне, моја ватра обасјава велике масне зупчанике дајући им паклени сјај.





4.12.
Мој нови пријатељ лако је заменио све претходне. Међутим, стално копа по мом сећању због љубоморе и несигурности. Оно што тамо проналази потпуно га узнемирује и, ево, одлази по секиру.





4.13.
Отрцане чојане столице. Паланачки биоскоп. Празна места око мене.
На крају, шта ми преостаје. Пребацујем руку преко крваве удице.






4.14.
- Овде сам некад живела.
Кроз овај кров се некад сунце играло на мојим капцима и грејало их.
Овде сам начињала своју жељу, уживала у њеним благим налетима, слутећи пуну сласт коју доносе ове (показује ми средње прсте) зреле године.





4.15.
Њено мазно увијање и ласкава поподнева. Моји другови су одавно свиње, али и даље осећају завист. А не знају колико је Кирка невољна да Заиста задовољи Мушкарца.





4.16.
Твоја глава је глава љубавника. Мала и уска, оштро заобљене браде, са крупним очима боје птичјих стопала“, бивам ироничан.
„ А твоја писма су веома узбудљива“, 
одговара ми месар који се загледао кроз масно стакло.





4.17.
Колико смо сигурни у љубави! Све што смо злочинима стекли,
све – у црно жбуње наших љубавника!  






4.18.
Окове којима су ме везали, прегризох.
Од сада, мој живот је бесни продор ка удаљеном смеху тамничара!





4.19.
Одувек се радило о новцу, само о новцу. И канта у ваздуху сада је ведрије боје .






4.20.
Осам дана посвећених Сунцу. Ово старо божанство је неуморно, а његови свештеници, излапели старци испрскани крвљу, одлазе на прање. Дим са жртвеника природни је застор високе сцене. Моја глава котрља се низ степенице и измешане видим - достојанствена скерлетна леђа и труле чељусти разуларене гомиле.






4.21.
Не желим да се расправљам са вама. Ако ви кажете да ови Дарови нису за мене, ја ћу вам веровати на реч. Дозволите ми само то, да погладим њихове баршунасте врпце.







4.22.
Мој излазак из затвора обележен је свечано. Управник и стражари носили су своја парадна одела. Прошавши кроз шпалир пријатељских и добрих  лица, нашао сам се пред чврсто затвореном капијом. Иако се ова шала често понављала, увек сам био искрено дирнут,  док су  наводили (за мене баш праве) разлоге мог наводног Ослобађања.








4.23.
Миран. Потуно миран. Тако су описивали  моју реакцију на неколико шамара које сам добио у пролазу иза поште. У ствари, одувек сам сањао како ме шамарају негде где се чују снажни ударци печата.   






4.24.
Нема нас нигде. Избачени, не успевамо да одредимо ни где смо, ни у ком смо времену. Они који су нас одбацили, оставили су нам (што ће постати њихова пропаст) непознат свет за голоруко освајање.

Објављено у часопису „Keine Delikatessen“ #19:
Balkan Delikatessen „Schweigen“

Wien, September 2014

Monday, November 24, 2014

ĐORĐE AĆIMOVIĆ


Voz sa jednim vagonom, kao čovek bez ruke ili noge, kao čovek bez ruke i noge, išao je sporo
Išao sam sporo, bio sam nadomak kuće
Noć je bila crna kao Negro bombone i jednako ljuta
Voz sa jednim vagonom, kao čovek bez ruku i nogu išao je sam, išao je na more
Išao sam sam, gledao sam nedaleko pred sebe
Ne postoji odžačar grla koji može da pročisti put kriku nepotrebnih
Voz sa jednim vagonom, kao čovek bez potrebe, samo mašinovođa i svetla u kupeima, išao je prazan
Išao sam prazan, sa mašinovođom u grudima, pacemaker na površini
Još jedan dan u prašini
Ceo život u polomljenoj planini

Umreću neću videti more



Jutro se prolomilo kroz polomljen prozor,
Sunce je promolilo obraz
Hladno je, u meni se prelomila nada
Prelomila se kao Najlepšeželje, na više najlepših željica

Umro bih sada za minut slatkog života
Za zube, koje bi mogli da mi ukradu na kremaciji
Dosta mi je jogurta i supe
Čuo sam da skidaju satove i prstenje, ti pečenjari
Vreme mi je već ukradeno
Na vreme se nikome nisam obavezao

Umro bih sada za sveću uz glavom i barem jednu žensku suzu, može i muška
Za rupu u zemlji, a ne ovako kao pacov da se krijem u tuđim podrumima i smrdim na smrt
Za šaku otrova

Prospite me u bilo koju vodu, tako imam velike šanse da se uspem na nebo

Ko večeras nađe ovaj papir na meni, neka ga spali zajedno sa mnom
Neću da ostane trag da sam išta ikome ikada iskao


ZID PLAČA I GADOSTI IZ KOG IZBIJA SAMO TAMA

Okrenula sam leđa od prozora, praznine između rešetki nude samo pogled na stopala koja beže...
Kako si uspela, neuspela...?
Kako si propala?
Kako si se ikada ikome dopala?
Kada si poslednji put rasčešljala kosu? Utrljala kremu na ruke ili losion na stomak? Pojela Plazmu? Pomak ka ivici čita se kao dobra vest, kada si poslednji put uradila test?
Do kraja nedelje bi trebalo da odeš u Zavod, dok još imaš više od pedeset, dobrovljno, da i krvnu plazmu daš iz sebe, za ovaj zatvor u rupi, oko tebe što prosi, život iz vena, prosiš da se prodaš, više ne znaš ko si
Umorna si od zbijenosti, imaš svako pravo da odmoriš kosti, u svoja tri kvadrata, dva metra pod zemljom, gde jedini prozor nudi otkucaje praznih koraka, okrenula sam se, a nisam morala, još crnji mrak od tame izlazi iz zida plača i gadosti, po kom su mnogi prosuli seme, bežeći iz mene

Wednesday, November 12, 2014

MARIJA VASILJEVIĆ

INSTITUCIONALIZACIJA


ispravi me
leđa sam
podmetnula
revolucionarnog aparata kičmo
vrati se krući
vreme je za odmazde
ali vreme je za rad
ali vreme je za kafu 

Sunday, November 9, 2014

BOJAN SAMSON - Autopoetika i pesme

O. T. P. A. D.
(Opozitno-tranzitivna poetika artističke dvojnosti)

Razgovaraju dve novosadske fasade:
-      Eej, štaa raaadiš veečeeeraas?
-      Oootpaaadaaam! 
Jovan Živković alias Crazy Jon

Ljudska istorija je istorija otpadanja i otpada. Otpadanja kao odvajanja od jednog identiteta i priklanjanja drugom identitetu1. Slično je sa istorijom književnosti i umetnosti. Sve inovacije u poeziji i teoriji su nastale kao otpaci postojećih, društvenoprihvaćenih i dominantnih normi. Otpad je uvek u suprotnosti sa svojim integralnim delom od kojeg se odvojio i zato otpad kroz proces samopreispitivanja traži svoj novi identitet. Tako otpad inicira stapanje sa novom, ljudskoj istoriji nepoznatom celinom. On postaje savršeni dodatak novootkrivenoj stvarnosti. Otpad ukazuje na neprestanu, blaženu ambivalenciju čoveka i sveta. Zato je poezija otpad. Otpad od života, kao i otpad od književnosti. Ova poetika je otpad od opšteprihvaćene poetike nove pesničke generacije. Ova poetika je otpad od Nove poezije i njene recepcije u književnoj javnosti. Ova poetika pokušava da stoji po strani od opšteprihvaćenih pojmova i uvida o Novoj poeziji. Ona je i narativna i diskurzivna. Ona je i ironična i patetična. Ona je i nostalgična i futuristična. Ona je i proračunato dupeuvlakačka i duboko politički nekorektna. Ona je i predvidljiva i opasna. Ona je i prelazno rešenje i krajnji cilj. Ona je i lažni kič i istinski kič. Ona je elitistička i narodska. Nju boli uvo za sve i njoj je stalo šta će drugi reći o njoj. Ona je i predivna i odvratna. Ona je za svakoga i ni za koga. Ona je sva od otpadaka. Otpadaka tuđih poetika, tuđih citata, tuđih motiva, tuđih mitova, tuđih ideologija, tuđih razgovora, tuđih putovanja, tuđih osećanja, tuđih života. Ona je svakom tuđa, čak i svom autoru. Ona nije ništa novo i ništa posebno. Zato je i neophodna. Ona se grčevito uhvatila, kao pijavica, za ovaj svet i siše ga. Ne želi da ga pusti. Ona će otići. Nestaće. Niko je se neće sećati. I to će biti početak novog otpadanja. Otpadanja od zaborava.

1 Ova autopoetika je otpadak teorijskog teksta Dušana Pržulja „Odustajanje i otpadanje“ (Stanje stvari, br. 8, Novi Sad, proleće 2005, str. 16-19).






Očekujući Gradinu

Iako je već jun, vreme je tmurno i
kišovito. Žešće prehlađen, okrećem broj
časopisa Gradina, tražim urednika. Sigmu.
On je zauzet, ima sastanak sa piscem koji
večeras promoviše knjigu, kaže mi ženski
glas, sekretaričin verovatno. Raspitujem se
kada će izaći moj tekst: ...o knjizi Vlade
Stojnića... Bojan Samson, dovikuje ona
nekome, verovatno pseudonim... O ne,
javlja se unjkavi glas iz Novog Sada, to je
moje pravo prezime. O, pa tim bolje, reče ona,
vi onda nosite prezime neobičnije čak iod mog.
I onda, nekako spontano, bez pravog početka
i pravog kraja, ona počinje priču o tome kako
imam glas muškarca koji se svima udvara.
Slušam pažljivo njenu analizu: Počeli ste
sanjivo, a onda, kada ste osetili nepopustljivi
zid sa druge strane slušalice,vaš glas je
momentalno poprimio trezveni ton. A
najlepše je što vi sve to radite nesvesno.
Stvarno ste dobri, govorim ono što bi rekao
i svaki drugi sujetni pesnik. Ali, ona se
ne zaustavlja: Rekla bih da imate preko
trideset pet godina...Zapravo, trideset tri,
kažem ja. A možda i tlideset tli.
U svakom slučaju: Agnec-Sin.Tamno more
asocijacija otvara se na ovom mestu. Samo u
ovoj pesmi. Modna pista za Mesije.
Isus-klackalica, koji je i klovn, mudrac i brat,
sve u isto vreme, ali sledeći čas on pada u
nedokučive dubine, povlači se u svoju
neprobojnu ljušturu i ostavlja te samog.
Zaljubljeni Isus, dečak koji posesivno,
ali šarmantno trči za ženama-fiksacijama.
Divlji Isus, kavgadžija mekog srca.
Cinični Isus, naizgled hladan, ali sa velikim
žalom što sve izgleda tako kako izgleda.
Konfuzni Isus, koji ne zna šta želi pa ne
dobije ništa. Skoro pa ništa. Jer, u meni su
bili i biće mnogi, zar ne? Početkom jula izlazi
novaGradina, i u njoj vaš prikaz: „Čitalačko
zadovoljstvo u dopisivanju teksta“.Za vas „tek“,
za nas „prema planu“, kaže mi ta zanimljiva
žena iz Niša sa akcentom iz zapadnih krajeva.
Iz Hrvatske, verovatno. Ne bi bilo u redu
da završimo ovaj razgovor a da ne saznam
vaše ime,a kamoli prezime, kažem ja.
Dominacija Škorpiona u mojoj natalnoj karti.
Jednostavno: upornost. O, ne, neka ostane
sve na ovome, reče i vragolasto se nasmeja
ta sredovečna dama sa tajnom. Svidelo mi se
sve to, ta kuljajuća, opasna lavina značenja
i mogućnosti koje su potekle tim kratkim,
rastrzanim razgovorom. Ne menjajte taj
udvarački ton u vašem glasu, dobro vam
stoji, završi ona. Spuštajući slušalicu, neko
bi pomislio da osobu volimo onoliko
koliko poništavamo sebe pred njenom
sujetom. Ipak, ja sam samo otišao
po Ferveks. Trebalo je oporaviti
još jedan novi pesnički glas.






Dva Nova Sada


Ti imaš svoj Novi Sad, filovan čistotom,
Finim manirima i izveštačenim osmesima,
A ja imam svoj Novi Sad, negde na periferiji,
Isprljan došljacima i jezicima koji
Siluju tvoje dragocene uši.
Ti imaš svoj Novi Sad, pun predrasuda,
nedeljnih ručkova i lažnih porodica,
A ja imam svoj Novi Sad, istkan od
noćnih šetnji po Podbari ili Telepu,
kada otkrivam nepoznate ulice i njihova imena.
Ti imaš svoj Novi Sad, bolestan od ogovaranja
i potisnute agresije koja će pre ili kasnije
doći po svoje, a ja imam svoj Novi Sad,
zaigran od predivne umetnosti koja će
večno ostati skrivena od
nezainteresovane javnosti.
Ti imaš svoj Novi Sad, umoran od dvostrukog
života, dvostrukog morala i dvostrukog
mišljenja, a ja imam svoj Novi Sad,
nasmejan od politički nekorektnih šala.
Ti imaš svoj Novi Sad, sa dramskom
pauzom kada kažem da nisam piškio u
novosadskim obdaništima, a ja imam
svoj Novi Sad, pun dobrih žena koje
mi kažu: „Dođi da te nahranim kada si gladan!“
Ti imaš svoj Novi Sad, zanesen neprestanim
umnožavanjem mrtvog kapitala.
Ja imam svoj Novi Sad, u kojem častim
pićem nepoznatog čoveka kojeg
verovatno više nikada neću videti.
A ova pesma je samo dokaz da tvoj i moj
Novi Sad mogu neometano postojati
jedan pored drugoga.

Zar ne?
  



Cigani

A stvarno mi došlo da joj kažem
tada: Draga moja, pitanje tog
tvog politički korektnog jezika,
tog jezika razlike, jeste zapravo
klasno pitanje: Biti „Cigan“ znači
biti nezaposlen, neobrazovan,
siromašan, prljav, prezren
i u startu osuđen, odstranjen i otpisan.
Biti „Rom“ znači biti obrazovan, zaposlen,
nekada član Partije, a danas saradnik nekog
NGO-a, politički angažovan, solidno uklopljen
u društvene tokove, osoba lepih manira i
sigurne budućnosti.
Zato danas svi žele biti Romi, a niko više ne
želi biti Cigan, Cigus, Cigojner,
Ciguli-miguli, i tome slično.
Zato danas mi ne želimo sesti u autobusu
na sedište pored Cigana.
Ne želimo odigrati fudbal na maliće sa
Cigusima plašeći se da nas ne ispizde
ako im se zamerimo.
Plašimo se da pozajmimo Cigojneru mobilni
kako bi nazvao ženu, misleći da će zbrisati
sa njim negde daleko u noć.
Ne želimo se umešati kada vidimo dva mandova
kako se tuku na pešačkom prelazu, a oko njih
automobili trube, već prezrivo odmahnemo rukom
i procedimo: „Ciganska posla!“
Ne kupujemo kod Cigana voće i povrće, jer
mislimo da će nas prevariti na vagi.
Mi se zapravo plašimo da ćemo postati
kao Cigani: nezaposleni, neobrazovani,
siromašni, prljavi, prezreni
i u startu osuđeni, odstranjeni i otpisani.
A zapravo ne vidimo da mi već
živimo kao Cigani, i tretiraju
nas kao Cigane.
Mi već jesmo Cigani.
A naša želja da postanemo
Romi meri se tonama.

Vaga ne laže.



Za šaku sitnih eura

Salamander. Daglas. Miler. Bipa.
Bila. Hofer. Pa opet nanovo:
Salamander. Daglas. Miler. Bipa. Bila.
Hofer. I opet:Salamander. Daglas.
Miler. Bipa. Bila.Hofer. I tako do u
beskonačnost: Marija Hilfe Štrase.
Određeni broj radnji, brendova i proizvoda.
Vrlo određen broj kombinacija. Nema iskoračenja.
Nema iznenađenja. Sve je već odavno
rezervisano, izbrojano, kupljeno i proživljeno.
To vam je današnji Beč. Grad prepun rimskih brojeva
Sa tačkom na kraju. Ovde je i pravopis drugačiji.
Prodavačice ljubazno ignorišu moj očajni nemački.
Sporazumevamo se osmesima. Stranac sam.
Naročito u metrou. Skriveni pogledi.
Pritajena mržnja. Setim se Bernharda: stranca u
sopstvenoj zemlji. Nešto je divlje u zraku. Turci prodaju
tehniku. Afrikanci pričaju nemački. Srbi pričaju
srpski. Hrvati igraju stoni tenis. Albanci
pričaju nemački. I pomalo srpski. Nude mi
flajere za koncert klasične muzike. Više sam
za rokenrol. Samo bez Jugoslavije.
Ako ikako može. A izgleda da ne može.
Volim i harmoniku. Na početku Marija Hilfe
Štrase harmonikaš sa glavom belog konja.
Lepo svira valcere. Lipicaner.
Tek će se otkriti ko ovde koga jaše.
I za čiji račun. Sledeći dan nosi glavu petla.
Sviđa mi se njegova svirka. Ostavljam mu
par sitnih eura. Bolje njemu nego muškim
baba-serama na izlazu iz metroa: korišćenje
pisoara besplatno, ali WC šolja se plaća.
Harmonikaša odaju ruke. Tamne su.
Poput mojih. Više nisam stranac. Posle ga
vidim bez maske. Deluje egzotično.
Zato je čas lipicaner, a čas petao. To deluje
baš austrijski. Više se zaradi. Ide
mi se kući. Osećam se kao varvar. U
mojoj glavi, Konan, Kavafi i Matović
drže se za ruke i igraju ringe ringe
raja. Dođavola, na šta da potrošim
ove sitne eure?





Hűsker Dű Dolly Bell?
(kolibri. rebro čokolade)



Kako ono kaže Zijo Valentino: „Ulica se
smije mojim stopama“. E, to je to: opušteno
do bola. Ulice od perja koje leti na sve strane.
Zato su se Kusturica i ovaj grad pozdravili:
On je odavno prestao da napreduje svakoga
dana u svakom pogledu. A ovaj grad je baš k’o
stvoren za to. Za rast duše u svim pravcima.
Mogao bih čoveku oprostiti mnogo toga što
drugi ne mogu, ali lošu umetnost nikako.
A kada postaneš loš umetnik a odličan trgovac,
onda ti više ništa ne mogu oprostiti,
dragi moj Nemanja. Ali ostavimo sada Trgovca
na miru, nismo zbog njega započeli ovu
pesmu. A i nastavnička plata teško može
podmiriti Umetnikove duševne boli. Trgovčeve
možda, ali Umetnikove teško. Umetnik uvek
pati kada Trgovac dođe po svoje, i tu nema
pomoći. Nema tu zadovoljštine. Verujte
nastavniku, ako već ne možete trgovcu. A
umetniku nikada ne verujte. Ali kako u
pravnom sporu naplatiti duševnu bol, a
da pre toga nisi dokazao postojanje duše?
Kako ono ide: težina malog kolibrija, ili
težina rebra čokolade. 21 gram. Razlika u
težini ljudskog tela neposredno pred
smrt, i neposredno nakon smrti. Sa
ljudima je lako, ali kako izmeriti dušu
jednog grada pre i nakon njegove smrti?
I nakon njegovog vaskrsenja. Jer, neki kažu,
Ovaj grad je umro, to više nije to. Ovaj grad
nije isti kao što je bio. A ja kažem, kako
bi i mogao posle svega što je preživeo.
Nijedan grad više nije isti. Kada svoj grad biraš
po zakonu nužde, a ne po zakonu slobodnog
izbora, onda to retko ispadne dobro. Svaki
grad se menja, zato je i grad. Svaki grad umire i
ponovo se rađa, drugačiji a opet isti. Svi mi
smo umrli i ponovo se rodili, svi smo postali lakši
za 21 gram a zatim ga nanovo povratili...
Sedim u kafani gde se služi tucana kafa i sok
od smreke, a konobar na pitanje turiste
šta je tufahija lepo kaže: „Ne mogu ti ja,
bolan, objasniti šta je to, probaj pa ćeš
vidjet’! Samo da ti kažem, jarane, sve ti je
ovo ovdje zdravo do bola!“
Zdravo! Zdravo! Zdravo!




Otpadanje


Otpalo mi 200 grama mortadele sa paktregera:
Ostalo da leži negde na cesti i čeka nekog
gladnika. Čoveka ili kera, svejedno je.
Jer, taj neko će sasvim drugačije gledati
Na tih 200 grama mortadele od mene. To
je sigurno. Taj paketić će u njegovim očima
dobiti novi oblik i značenje. I sasvim nova poruka
će to biti za njega. I zato: uvek od tebe nešto
mora otpasti da bi u nekom novom obliku
blesnulo pred nečijim, tebi nepoznatim,
a opet bliskim očima, prošlo kroz nječiji život,
od otpada postalo neizbežni dodatak, umetnost
čak, i zatim se na čudan način, u čudnom
trenutku, pojavilo pred tobom. Jer, otpad
nema nikakve veze sa posedovanjem: mi
jednostavno ne biramo kada će otpad
prestati da predstavlja deo našeg života, i
kada će dodatak, umetnost čak postati taj
dragoceni deo. A kao što je otpad postao
umetnost, tako će i umetnost jednog dana
postati otpad. Društveni otpad, nacionalni
otpad, otpad od kulture i civilizacije,
otpad od umetnika ili samog tvorca. A i Lucifer je
samo božiji otpad. Eva je Adamov otpad. Lilit
je Adamov otpad. Čovek je čovekov otpad.
Amerika je evropski otpad. Australija: engleski
otpad. Protestanti su katolički otpad. Ziloti
su pravoslavni otpad. LDP je otpad
Demokratske stranke. Naprednjaci su
radikalski otpad. United Force je otpad
Grobara i Delija. BES je NEOLIT-ov otpad.
Bojan Samson je AGON-ov otpad. Bernardijeva
soba je otpad Pište Petrovića. Jednostavno,
otpadanju nema kraja i konca: to je jedan
večan i nezaustavljiv proces, trajniji od svega
što je čovek izmislio. Ako je i otpad na jednom
mestu suvišan, na drugom će biti neophodni
dodatak. Kako bi drugačije i moglo biti?
Drago mi je što sam deo te kosmičke igre
neprestanog otpadanja. Jednostavno, uvek
Postoji nešto što će da otpadne, pre
ili kasnije. Tako to ide.