Tuesday, May 28, 2013

POLEMIKA: Vladimir Vukomanović o Agonovom pregledu pesničke 2012. godine






(JOŠ) NEŠTO SE DOGODILO




Ko god je prethodnih godina zaželeo da vidi šta se u mladoj i savremenoj srpskoj poeziji dešava, morao je da u svoju mapu upiše kao jednu od važnih destinacija internet časopis Agon. Ovaj časopis sa dobro osmišljenom a svedenom koncepcijom, koji uređuju Bojan Savić Ostojić i Vladimir Stojnić, u svakom broju predstavlja tri bitna aspekta poezije kao fenomena: poetske tekstove mladih autora, teorijska promatranja pesničkih zbivanja i pojava i kritičke osvrte na njih; konačno, prevedenu poeziju. To što je u protekle četiri godine u prilično redovnim razmacima od po dva meseca (katkad je načinjen izuzetak) izašao već dvadeset i jedan broj Agona svedoči o velikom naporu koji je uložen u njegovo stvaranje, pa je, shodno tome, učinio da se promišljanja o (savremenoj) poeziji osećaju kao nepotpuna ukoliko se ne uzme u obzir ono što na veb-adresi ovog časopisa piše. Njegova relevantnost, koja je ostvarena određenim izborom tekstova (poetskih i kritičkih, kao i onih koji će se prevoditi), svakako predstavlja značajan uspeh i pohvalu uredništvu i pesnicima koji su doprineli da se ta relevantnost dosegne. Taj uspeh, međutim, znači i jednu veću odgovornost za ono što se kaže, ako se odgovornost uopšte može stepenovati.

Specifična i konstruktivna ideja uredništva bilo je pokretanje temata koji će se baviti tekućom (u odnosu na vreme objavljivanja: prošlogodišnjom) pesničkom produkcijom, gde (uglavnom mladi) kritičari predstavljaju i ocenjuju pesničke knjige onih autora koji čine najmlađu/ najnoviju pesničku generaciju.1  Ove tekstove u prvom i drugom pregledu (pesničke 2010. i 2011. godine) prati po jedan uvodni tekst koji pišu članovi uredništva, zajedno sa Jelenom Milinković, čije je učešće značajno i kad je reč o tematima koje Agon objavljuje, i kad je reč o godišnjim pregledima mlade scene; u trećem pregledu po redu nalaze se tri takva teksta: Nova srpska poezija: ishodišta i iskušenja, koji, zajedno sa tekstom Iz čitalačkih dnevnika potpisuju Vladimir Stojnić i Jelena Milinković, te Oko nove poezije, 2012 Bojana Savića Ostojića.2  Povećanje broja tekstova Milinkovićeva objašnjava „činjenic[ama] književnog života tokom 2012. godine, kojima treba dodati objavljivanje pojedinačnih zbirki pesama i individualne periodičke i druge aktivnosti pesnikinja i pesnika“, te „fenomenološko ukrupnjavanje i vidljivost scene“. Sve te činjenice zajedno „pozivaju i na reviziju ideja o sceni kao jedinstvenom književnom prostoru“, pa je to razlog što u svom tekstu Bojan Savić Ostojić „detaljno predstavlja i analizira društveno-političko-poetičke aspekte ovih pojava“. Autorka najavu Ostojićevog teksta zaključuje sledećim rečima: „Prvi put se tokom tri godine, koliko Agon pravi godišnje preglede[,] pojavila potreba i za ovakvom vrstom teksta, što je vrlo signifikantno i svedoči o kvantitativnom i kvalitativnom oivičavanju prostora u kome deluje nova srpska poezija, kao i o potrebi njenog promišljanja.“


_____________________________________________________________________________________________

1. Stojnić u svojim tekstovima insistira na razlici mlada : nova srpska poezija. Pokušaću da kroz tekst ispratim tu razliku, iako mislim da su termini podjednako dobri/loši.


2.  U nastavku uglavnom se preispituju stavovi izneseni u 21. broju Agona. Ukoliko se citira tekst iz neke od prethodnih godina, što će katkad biti potrebno, to će biti posebno naglašeno. Kako je pred tekstovima koje koautorski potpisuju Jelena Milinković i Vladimir Stojnić jasno naznačeno ko je autor kog dela, to se, osim po izuzetku, neće navoditi oba imena kada se delovi iz tih, koautorskih tekstova citiraju.


Čitajući uvodne tekstove najnovijeg broja Agona (Nova srpska poezija: ishodišta i iskušenja i Oko nove poezije, 2012), pomislio sam da bi moglo da bude uputno preispitivanje postavki i ocena koje su iznesene u njima. Ti tekstovi su, čini mi se, pisani u jednom zanosu koji je razumljiv (i često potreban) jer je podstaknut upravo onim nešto se dogodilo, udruženim sa željom da se u budućnosti ide dalje od onoga što je tu markirano kao dosadašnje postignuće. To „dalje“ mogla bi da bude veća kritičnost prema delima mladih autora i takvu želju treba podržati; ipak, ono što, mislim, ne bi trebalo ostaviti bez jednog kritičkog osvrta (koji, u najboljem slučaju, može da bude plodniji od ignorisanja problema) jesu proizvoljnost nečitanja i učitavanja u ovim tekstovima, kao i jedan jalov rušilački naboj, koji primećujem u određenim njegovim segmentima.


Prisustvo kao pesnički čin


Pre svega drugog, u uvodnim tekstovima Agona čitalac će najverovatnije zapaziti upućivanje na analizu „društveno-političko-poetičkih aspekata“ književnih zbivanja i insistiranje na njoj. Složio bih se sa Ostojićem da se pogled na novu (dodajem: i ne samo novu) srpsku poeziju čini nepotpunim ako se društveno-politički aspekt izostavi u njenom predstavljanju, te da „vrednost koja se pridaje određenom, pa i pesničkom delu (i pojedinačnom tekstu i opštem opusu, metonimiji autora), nije isključivo poetička“.3 S mnogo čime se pak ne bih složio (npr. da je vrednovanje prvenstveno politički čin i sl.), ali se na tome ne bih zadržavao, budući da isprazna teoretizacija ume da bude prilično besplodna. Jer, sámo zauzimanje određene (teorijske) pozicije koja se sa manje ili više uspeha može braniti (primerima kojima uvek protivreče neki protivprimeri, apstrakcijama kojima, logički, protivreče neke druge apstrakcije) još ne znači ništa i tu konačnog razrešenja, duboko verujem, i ne može biti.

Međutim, ako ništa drugo, valjalo bi preispitati percepciju savremenog pesnika kakvu imaju autori uvodnih tekstova, a koja je ishodište ovog teorijskog polazišta (ili njegovog prenaglašavanja). Evo dva (ima ih u tekstovima više) reprezentativna citata koji predstavljaju tu percepciju:



       Čini se da su događaji povodom književnosti i poezije kakvi su javna čitanja, razgovori, književne večeri, periodička i antologičarska delatnost, regionalni kontakti ravnopravno (sic!) uticali na formiranje utiska i sticanja znanja o tek završenoj godini, i to u istoj ili čak većoj meri (sic!) nego pesničke knjige koje su objavljene. (Milinković)



       Ovako živo artikulisanje scene bilo je podsticajno i za pesnike same. Oni koji su imali nedovršene rukopise, nastojali su da ih što pre dovrše, objave, ne bi li se našli na pesničkoj mapi, dok još ima mesta za ucrtavanje. Drugi su svoje tek skicirane tonalitete usklađivali sa nekim od trenutno dominantnih glasova, nastojeći da se svesno preorijentišu ka onome što se smatra novim. Treći su se ustrojili u grupe i časopise, nastojeći da se jasno definišu u poetičko-političkom smislu. Ovaj pokret aktiviranja pesnika koji su dugo ćutali, pod ekspanzijom novog talasa, može se pratiti u proteklih pet godina. Povod za objavljivanje postaje želja da se ostane prisutan, da se održi korak sa tom masom, koja utiče i na teme, i na postupke, i na ritam objavljivanja. (Ostojić)


_____________________________________________________________________________________________

3. Tako u tekstu Bojana Savića Ostojića važno mesto zauzima definicija društvenog konteksta, koji podrazumeva: 1) uslove i podloge objavljivanja; 2) organizovanje u poetičke i ideološke grupe; 3) recepcije knjiga i recenzije u štampi; 4) pozicioniranje autora u odnosu na povlašćeno književno polje, koje diktira vrednosnu paradigmu. Pri tom, vrednost koja se pridaje određenom pesničkom delu za Ostojića je prvenstveno politički čin i način vrednovanja nečijeg pisanja „pod znatnim je uticajem autorove političke orijentacije“.



Iz ovih navoda čitalac bi mogao lako da izvuče zaključak da pesnici ponajmanje pišu pesme i da ponajviše prisustvuju. Ima i onih koji hiberniraju, ali su i oni shvatili da treba da prisustvuju, pa su se, obuzeti osećanjem panike, rastrčali da predaju rukopise u štampu, zauzmu poetičko-politički stav i obrazuju uređivačke mini-stranke (po ugledu na današnju političku scenu?), a oni koji su ostali zatečeni novonastalom situacijom sa kakvom malenom skicom poetičko-političkog pogleda shvatili da je lakše pridružiti se nekom ko ima jasan i detaljno razrađen program. Uzrok tom rastrčavanju vidi se u ekspanziji novog talasa, sa kojim svi usklađuju svoje „teme, postupke, ritam objavljivanja“. Ovakav, umnogom karikaturalan prikaz scene je, čini mi se, sasvim neadekvatan i donekle čak uvredljiv. Konstruktivnije bi, mislim, na ovom mestu bilo dati određena imena i svoje mišljenje obrazložiti i podupreti argumentima. Njih – imena i argumenata – međutim, nema, pa ono što je rečeno ostaje nedovoljno utemeljeno u konkretnim faktima. Ko su ti pesnici koji grozničavo dovršavaju svoje pesme, ko usklađuje i kako, a ko je dominantan glas? Šta znači taj dominantan glas? Može li se biti dominantan glas ako se ne prisustvuje u tim pesničkim dešavanjima koja često nemaju veze sa zbivanjima u pesništvu? Ko se „ustrojio“ u grupe i časopise nastojeći da se definiše u poetičkom i političkom smislu? To su neka od pitanja koja bi svaki čitalac s pravom mogao da postavi autoru teksta. Ako se, opet, ustrojavanje u grupe odnosi na grupu oko edicije Caché, to stoji (pri čemu bih ipak izbegao konotacije ustrojavanja, koje unose crtu karikaturalnog u prikaz stanja), ali to je samo jedan slučaj i pitanje je da li se može smatrati opštom pojavom (ta grupa je više izuzetak). Na koje se to onda časopise misli, na koje (nove/mlade) urednike/pesnike? Ko, na kraju, predstavlja taj ekspanzivni novi talas? I gde, u kojoj grupi, valja tražiti autora samog teksta? Ako njega treba videti kao deo tog talasa koji izaziva tektonska pomeranja i sva se zbivanja prema njemu upravljaju, onda priznajem kako mi nije lako da se otmem utisku da ova slika predstavlja (i) izraz, u najmanju ruku, neumerenog egocentrizma.


Maje kažu


         Još jedna stvar je gore simptomatična. Kada kažete da „oni koji su imali nedovršene rukopise, nastojali su da ih što pre dovrše, objave, ne bi li se našli na pesničkoj mapi, dok još ima mesta za ucrtavanje“, onda se čini nužnim da objasnite kako to u jednom trenutku neko može da Kaže kako više na famoznoj mapi „nema mesta za ucrtavanje“. Navedena Ostojićeva rečenica, svojom formulacijom, zapravo, podržava ideju o paničnom ucrtavanju na mapu ili tu paniku, ako je nema, želi da stvori. Dovoljno je pogledati samo taj strašni veznik dok, pa da se čovek prepadne: dok još ima mesta. Vreme ističe. Vreme se, u određenom smislu, možda i završilo, sugerišu ovi tekstovi, prošle godine. Jer, zahvaljujući „ličnim zalaganjima i udruživanjima pesnika, i njihovim prisustvom (sic...) u ustanovama i redakcijama časopisa i izdavačkih kuća“ (Ostojić) 2012. godina je „ona za koju možemo reći: nešto se dogodilo“ (Milinković) i ona će „u neizvesnim tokovima književne istorije ostati zabeležena (...) kao relevantna i verovatno prelomna (sic...) za generaciju pesnika i pesnikinja rođenih nakon 1975. godine“ (Milinković).
 
  Ostavljam po strani to što mi izgleda pomalo neozbiljno, i pored dešavanja kojih je nesumnjivo bilo, oceniti (književnoistorijski) značaj 2012. godine a da mesec dana nije prošlo od njenog završetka (neka to bude samo moj sud), i napraviti malu digresiju. Naime, Stojnić u svom delu teksta kaže da je


         stereotipna, a suštinski patetična ideja o zapostavljanju mladih [jer] uvek pogrešno pretpostavlja neku nadređenu instancu od čije volje zavisi afirmacija onog konteksta koji smo označili kao nova srpska poezija. Ovakve ideje često plasiraju oni koji bi upravo njima da ograniče sopstvenu odgovornosti za trenutno stanje, kakvim god ga percipirali.


Kako se došlo do ovog zaključka čitamo u Ishodištima i iskušenjima:




          Svi u ovom tekstu pomenuti društveno-književni događaji vezani za prezentovanje nove, generacijske poezije koja se danas piše u Srbiji, kako oni koji su već realizovani, tako i oni koji nas očekuju, svedoče o postojanju makar i bazične volje da se nova srpska poezija predstavi i afirmiše. Čak i u izrazito teškim društvenim uslovima finansijske, kulturne i još uže: izdavačke krize, scena o kojoj je ovde reč dobila je od strane uredništava pojedinih časopisa, izdavača i književno-tribinskih redakcija kulturnih institucija šansu da se prezentuje čitalačkoj publici. I zato su krajnje neopravdani povremeni glasovi o zapostavljanju nove poezije u Srbiji ili o njenom nedovoljnom prisustvu u književnoj javnosti. O manjkavostima aktuelnog načina na koji se shvata kontekst ove scene i njenog prezentovanja, svakako može i mora biti reči, ali paušalne žalbe i nezadovoljstva to nažalost ne čine. Iako bi do pre samo dve godine takvi glasovi imali uporište u stvarnosti, oni danas uglavnom previđaju činjenicu da generalni književni kontekst, odnosno prostor stvaraju svi učesnici tzv. kulturnog života, pa tako i oni koji pripadaju mlađoj generaciji. Oni to čine kvalitetom objavljenih tekstova, načinom uređivanja časopisa, stepenom organizovanosti nastupa i javnih čitanja, ali i članstvom u književnim društvima, književno-tribinskim redakcijama i neformalnim vidovima okupljanja. U tom smislu pripadnici mlađe generacije pesnika nisu izuzetak u odnosu na najveći deo starijih kolega koji takođe uvek iznova, baveći se poezijom definišu svoje mesto u datom trenutku u srpskoj poeziji.




Nije li pomalo kontradiktorno govoriti da je „pogrešno pretpostaviti nadređenu instancu“ od čije volje zavisi afirmacija nove srpske poezije, a da je scena o kojoj se govori dobila od strane uredništava i dr. šansu da se prezentuje, te da je svedočanstvo „o postojanju makar i bazične volje“ kulturnih institucija dovoljno da se zaključi kako su „krajnje neopravdani povremeni glasovi o zapostavljanju nove poezije u Srbiji“ (pri čemu je u tom govoru Srbija gotovo uvek sinonim za Beograd; pri čemu ponovo nije rečeno čiji su ti neopravdani glasovi i gde ih i mi možemo čuti, te da sami procenimo jesu li opravdani ili ne). Naravno, nije autor toliko naivan da se od ovog stava makar malo ne ogradi i time ostavi prostora za relevantnu žalbu, ako, verovatno, sam oceni da ta žalba nije „paušalna“. Otuda ovde onaj deo koji kaže da „o manjkavostima aktuelnog načina na koji se shvata kontekst ove scene i njenog prezentovanja, svakako može i mora biti reči“ omogućava da njegov kourednik u svom tekstu napadne sve što mu se ne sviđa, a da ga mi ipak ne možemo označiti kao zastupnika jedne „stereotipne, a suštinski patetične ideje“, već samo možemo da poštujemo njegov čin kao govorenje o nečemu o čemu „može i mora biti reči“.

_________________________________________________________________________________

  4. Poezija je marginalizovana, skrajnuta iz polja medijske pažnje (...), nepristupačna i nepoznata publici. Fotografija je danas podređena tržišnoj, komercijalnoj nameni, kojoj je estetski imperativ često tek drugostepeni cilj. Ova izložba [Imagolirica Danila Lučića, V. V.] ima zadatak da se postavi subverzivno prema ovakvim trendovskim, tranzicijskim tretmanima obeju umetnosti.“ (kurziv V. V.) Verujem da bi se kurzivom označene reči, makar kako ih Ostojić citira, mogle oceniti kao primer Stojnićeve „paušalne žalbe“. Međutim, Ostojić ih u ovom slučaju uzima za ilustraciju jasno istaknute „programsk[e] i političk[e] crt[e] izložbe“, koja je „neposredno izražen[a] težnjom da se promeni paradigma kulturne politike“.


Elem, ako je ovde reč o tome da je šansa dobijena i da stoga više nema ni nadređene instance, ni prostora za patetiku zapostavljenosti, moramo se pitati ko je, u ime scene, dobio šansu da je prezentuje. Pitanje je, zapravo, kome se to malopre citirano nešto više, a kome manje, dogodilo.

      Vredi istaći da je uređivanje jednog segmenta ove manifestacije [Svetski dan poezije, V. V.] povereno Bojanu Vasiću, pesniku Cachéa, i Vladimiru Stojniću, uredniku Agona, a zahvaljujući inicijativi Marjana Čakarevića, urednika književnog programa u ovoj ustanovi. (Ostojić)

      Saradnja sa regionom i crnogorskim listom Ars rezultirala je antologijom Van, tu, free, u izdanju izdavačke kuće OKF iz Cetinja, koju su zajednički priredili Vladimir Đurišić, pesnik iz Crne Gore, i Vladimir Stojnić. (Milinković)

   Poslednji prošlogodišnji realizovani pokušaj poetičkog sagledavanja dometa nove pesničke generacije izveden je u antologiji koju je priredio Vladimir Stojnić, Prostori i figure. Ovom je tekstu prethodilo znatno šire i razuđenije predstavljanje mlađe generacije u crnogorskom časopisu Ars (br. 1-2/12) [prir. Vladimir Đurišić i Vladimir Stojnić; prim. V. V.]. (Ostojić)

      Nije teško primetiti da se jedno ime ovde ponavlja i verujem da se čitaocu Agonovih tekstova jednako kao i meni nameće pitanje nije li onom ko je učestvovao u svemu navedenom makar unekoliko lakše da onu ideju o zapostavljanju mladih oceni kao suštinski patetičnu, onda kad je simbolička moć uzeta za sebe, i nije li (i) to trag egocentrizma kad se kaže da posle svega toga što se dogodilo (najviše, ipak, samom autoru) i svega što je taj autor uradio (a za šta snosi i izvesnu odgovornost), ne može da bude zapostavljenih. S druge strane, ne stavlja li ovo pravljenje izbora – ne jednog, ne dva, već tri – pesnika Poziva na saučesništvo u paradoksalnu poziciju nekoga ko sve vreme govori protiv kanona, a istodobno učestvuje u sastavljanju izborâ koji nužno doprinose uspostavljanju jednog, makar i kroz ponavljanje određenog broja imena (ako ne svih)?


Jezik iskustva


      U protekloj godini bilo je i predstavljanja u kojima urednici ovog internet časopisa nisu učestvovali. Takvo je ono u Beogradskom književnom časopisu (u daljem tekstu: BKČ), koje je u Ostojićevom tekstu dato u kontrastu sa predstavljanjem u časopisu Poezija; ova dva predstavljanja su, razume se, različito i ocenjena. Te ocene se mogu relativizovati ili ne, veći problem, mislim, postoji u argumentaciji koja se nudi u prilog takvim ocenama. Nastojanje Milovana Marčetića, urednika BKČ-a, autor vidi kao „logično“ (a to stoga što je u vreme ovog predstavljanja /15. mart, prolećni broj za 2012/ pesnička scena u „uslovnom fokusu“), procenjuje da „uopšte nije poetički zasnovano“, te da se može posmatrati kao govor o „samoj društvenoj gravitaciji scene, u čijem polju delovanja [satelit, V. V.] želi jednostavno da opstane“. U postupku uredništva Poezije se, po njegovom mišljenju, vidi „znatno taktičniji pristup u prikazivanju fenomena nove poezije“ i broj je „u celosti posvećen pesnicima novije generacije“. Prostor je upotrebljen za neobjavljene stihove mladih autora, ali su autori dobili i poziv da progovore o modernosti Disa, što se tumači ovako: „To je bio suptilan način da se na primeru jednog kanonizovanog pesnika ispita potkovanost, poetička utemeljenost pesnika nove generacije, i inicira njihov dijalog sa srpskom pesničkom tradicijom.“

Spolja gledano, čini mi se da je jedina razlika između prvog i drugog predstavljanja u tome što je u BKČ-u objavljen temat posvećen mladim pesnicima, na značajno manjem broju stranica, dok im Petrović posvećuje ceo broj; kad je reč o kritici/teoriji, one ovde alterniraju: pesništvo i poetiku mladih autora u BKČ-u pokušala je da predstavi Vanja Radaković kritičkim tekstom „Jezik iskustva ili iskustvo jezika“, dok se u Poeziji kritičko-poetički stavovi pojedinih pesnika, u manjoj ili većoj meri, mogu iščitati posredno iz esejâ o Disu. Ostaje onda otvoreno pitanje zašto je Marčetićevo predstavljanje za Ostojića proizvod podle i kukavičke logike satelita, dok je Petrovićevo plod osetljivosti na mladu pesničku reč, kao i to zašto se prvi posmatra kao satelit, a drugi ne. Naročito to važi kad se uzme u obzir tvrdnja da je časopis Poezija „u svojim ranijim brojevima samo iznimno bio osetljiv na mlađe pesnike.“ Zar to nije razlog više da se Petrović, a ne Marčetić, smatra satelitom i zar se iz toga ne bi mogao izvući apsurdan zaključak da je Marčetiću bilo bolje da se ranije držao po strani, te da pre svog temata nije objavljivao mlade pesnike?5  A što se tiče broja stranica, i broja pesama, kojima su pesnici zastupljeni – razlika jeste velika, ali je unekoliko i razumljiva, jer između ova dva predstavljanja (uz različitost uređivačkih koncepcija, koje su konstanta) stoji upravo i Stojnićev izbor (zajedno sa ostalim dešavanjima poput onog u Kulturnom centru Beograda ili Domu kulture Studentski grad). Zar to nije, tako logično, postepeno otvaranje prostora?

Međutim, možda i najoštrija kritika u celom Ostojićevom tekstu upućena je Vanji Radaković i njenom viđenju pesničke scene objavljenom u BKČ-u. Poriv za pisanje ovog teksta, koji po njegovoj oceni „obiluje proizvoljnostima i nepreciznostima“, autor vidi u želji Radakovićeve (kojoj je to, ne propušta da naglasi autor, „jedan od prvih objavljenih“ tekstova) da „u tom trenutku, kada nova poezija stiče određenu poziciju na društvenoj sceni, prva progovori o njoj, sa neskrivenom ambicijom da je poetički konstituiše“, a ta ambicija „ni izbliza nije dostignuta“. U pitanje će biti dovedena i svest Radakovićeve o tome da je svojim „manjkavim tekstom zapravo progovorila o društveno-političkom ustrojavanju scene. Ono je nesumnjivo bilo jedini motiv za pisanje ovog teksta, koji će sutradan pre imati istorijsku važnost nego teorijsku težinu“, pri čemu je upozoreno na to da „način trenutne recepcije dosta može uticati na kasniju recepciju, i svaki ovako olaki napor za zaokruživanjem heterogenog može sam po sebi stvoriti konstrukte, možda presudne za sutrašnjeg čitaoca; za današnjeg svakako.“

Kad se malo bolje pogledaju dati navodi, vidljivo je da se autor najviše bavi onim što nikako ne može da zna: koji su motivi za pisanje teksta u BKČ-u. Otkud, postavlja se pitanje, takva uverenost u to da se zna kako drugi razmišlja i koji su mu motivi za nešto?6 A kad pogledamo uvodni tekst prvog Agonovog pregleda, videćemo da je, recimo, Jelena Milinković sama istakla značaj sagledanja pesničke scene: „Jedan od najtežih poslova savremene misli o književnosti je osmišljavanje sopstvenog poetičkog trenutka“ (uvodni tekst u Agon br. 11, 2010). Zar to nije dovoljan motiv? I zašto bi za jednu od stalnih saradnica Agona motiv mogao da bude hvatanje u koštac sa jednim od najtežih poslova savremene misli o književnosti, i neophodnost tog čina, dok je za Radakovićevu to  želja da je sagleda prva, želja koju čitalac Ostojićevog teksta lako može razumeti kao (nedovoljno potkrepljenu) optužbu za infantilnost i sujetu.

_________________________________________________________________________________

5. Zanimljiva je i Ostojićeva formulacija koja kazuje da je Petrović želeo da inicira dijalog mladih pesnika sa srpskom pesničkom tradicijom. Nije li taj odnos, makar kakvim ga Ostojić vidi, unekoliko potcenjivački? Jer, pretpostavljati da Petrović želi da inicira njihov dijalog sa tradicijom znači pretpostaviti da on misli kako taj dijalog nije već iniciran (verujem da nije sporno kako on neprestano, od pesničkog osvešćenja, traje).


  
6. S makar jednakom mogućnošću može se pretpostaviti da je motiv sasvim drukčije prirode, jer je Vanja Radaković bila jedan od najprilježnijih pratilaca javnih čitanja i književnih tribina koji se u tekstu pominju i, pritom, spada u retke posetioce književnih večeri koji sami nisu u njima učestvovali.


No, zar je moguće da je posao urađen tako loše da bi se s razlogom reklo kako „svaki ovako olaki napor za zaokruživanjem heterogenog može sam po sebi stvoriti konstrukte, možda presudne za sutrašnjeg čitaoca; za današnjeg svakako“ (kurziv V. V.)? Pogledajmo na čemu se zasniva Ostojićeva kritika „Jezika iskustva“.

Mlađu generaciju autorka deli na dve dominantne struje, od kojih jednu obeležava prisustvom teorije i filozofije, a drugu određuje kao „iskustvenu“. Ovako opšta diferencijacija je u startu neodrživa: evo kako je Radaković[eva] uspostavlja: „Najizrazitije i najefektnije je na scenu stupila grupa autora koja je inspirisana ne neposrednom svakodnevicom, urbanim životom, književnom tradicijom ili istorijsko-ideološkim iskustvom, već simboličkim, asocijativnim ili filozofskim potencijalom jezika uopšte. (...) Sa druge strane, uočljiva je možda manje inovativna ali nikako vrednosno slabija grupa mlađih pesnika koja inspiraciju crpi iz svakodnevnog i trenutnog, ličnog iskustva ili iz istoričnog, mitološkog ili tradicionalnog književnog konteksta.“ Kako bi se to mogao razlikovati „jezik uopšte“ od „književnog jezika“ – Radaković[eva] se ne trudi da definiše, već se, kao da je nesvesna uslovnosti svoje diferencijacije, trudi da pojedine autore prisajedini jednoj ili drugoj grupi, ne dopuštajući nikakav sinkretizam, mogućnost da se te dve na silu ustanovljene glose međusobno upotpunjuju u delu jednog pesnika. Neutemeljeno i anahrono teorijsko uspostavljanje opštih tobožnjih antonima na primeru još neostvarene nove scene, bez stvarne koncentracije (u mnoštvu nekonsekventnih ili-ili), zajedno sa nedopustivim kompiliranjem tekstova drugih kritičara, jedino ocrtava želju autorke da, u tom trenutku, kada nova poezija stiče određenu poziciju na društvenoj sceni, prva progovori o njoj, sa neskrivenom ambicijom da je poetički konstituiše.

Počnimo nebitnijim: razlikovanje književnog jezika od jezika „uopšte“. Bitno je uočiti da Ostojić stavlja znak za ispušten tekst citata posle sintagme koju kritikuje („jezik uopšte“). Ovakav postupak u citiranju nimalo nije bezazlen, jer jedno od načela strukturisanja teksta može biti hod od opštijeg ka konkretnijem, tj. skiciranje u širim potezima koje se kreće ka izoštravanju detalja, te se razjašnjenje onoga što se isprva čini nejasnim može očekivati u daljem tekstu. Čitamo, stoga, i sledeću rečenicu Radakovićeve: „Govoriti o filozofiji jezika, o diskurzivnosti ili o metajezičnosti i preispitivati utvrđene i zadate poetske istine postao je zadatak pesnika više nego kritičara, teoretičara književnosti, lingviste ili filozofa“ (str. 58). Opisno, ako i neprecizno (zar nije i očekivano da se nepreciznost pojavi u takvom tekstu ako scena još nije izdiferencirana i ako je težak posao obuhvatiti je), Vanja Radaković, verujem, ipak pokušava da pojasni šta misli i ne pristupa tekstu tako olako kako je u najnovijem Agonu predstavljeno.7

_________________________________________________________________________________

7. Uzgred, ilustracije radi, izdvajam iz RMS neka od značenja reči uopšte (= uopće): bez obzira na pojedinačne, konkretne slučajeve; šire posmatrano, u celini; bez izuzimanja, samo u opštim crtama; uglavnom (str. 534, šesti tom). Uopšte je tu i vrsta poštapalice i ograde (kao kad neko iz Agonovog uredništva kaže izvestan broj autora, izvesna istorijska težina, izvesni karakter anticipacije, izvesna promena književne paradigme i sl.). Mislim da je to svakom dobronamernom čitaocu, i teksta Vanje Radaković i teksta urednika Agona, jasno.

Najbitniji prigovor svakako se tiče tvrdnje o nedovoljno održivoj podeli na dve dominantne struje u mlađem srpskom pesništvu, u kom autorka „kao da je nesvesna uslovnosti svoje diferencijacije“, prisajedinjuje autore „jednoj ili drugoj grupi, ne dopuštajući nikakav sinkretizam, mogućnost da se te dve na silu ustanovljene glose međusobno upotpunjuju u delu jednog pesnika“. Bacimo pogled ponovo na tekst iz BKČ-a:

Ukoliko bismo (...) insistirali na tome da formulišemo neki pravac ili „izam“, u ovoj poeziji pronašli bismo više „postova“ nego tradicionalnih „izama“. Mogli bismo govoriti ne samo o (neo)postmodernizmu, nego i o postromantizmu, postsimbolizmu, postsignalizmu, postverizmu, postavangardizmu, ali i o poeziji loma jezika, eruditnom pesništvu, narativnim lirskim postupcima, lirizmu tehnološkog i tranzicionog doba, i tako dalje. Takođe, mogli bismo sve ove prefikse zameniti sa jednim „neo“ i sve bi to tačno oslikavalo zbivanja u novijoj srpskoj poeziji. (str. 57–58)

       Ne ukazuje li ovaj pasus upravo na svest o raznovrsnosti i heterogenosti pesničkih pojava, o nemogućnosti da se jednom klasifikacijom obuhvati sve? Na početku pasusa čak postoji i jedna ograda (ukoliko bismo insistirali – potencijal, modalnost), a valja napomenuti i ovo: citat koji navodim predstavlja drugi pasus „Jezika iskustva“, dok se delovi koje Ostojić citira nalaze u trećem i dalje. Ono što se iz njegovog teksta ne vidi najjasnije jeste da posle toga što je citirao dolazi predstavljanje pojedinačnih pesnika, što umnogome menja pogled na tekst Radakovićeve. Da je sve to navedeno, jasnije bi se naslućivala logika njenog teksta: krenuti od polja gde još ne postoje izdiferencirane poetike, potom dati ono što je najupečatljivije, neke zajedničke crte, i onda predstaviti pojedinačne pesnike i(li) njihove zbirke, gde će zatim, naravno, ponovo skicirati ono što je za njih najvažnije jer nema mnogo prostora. Na kraju, moje mišljenje je da Radakovićeva nije bogzna kako oštetila nijednog pesnika pojedinačno, naročito kad se uzme u obzir prostor koji joj je dat, a ni sam Ostojić ne navodi konkretne primere. Šteta je, ipak, čini mi se, daleko od nepopravljive, pogotovo stoga što se, valjda, podrazumeva da je ovo samo jedan pogled, u jednom od časopisa, na novu pesničku scenu.8 

_________________________________________________________________________________

8. Ako se pročita tekst Radakovićeve do kraja, onda se vidi da i ona pod jezikom iskustva podrazumeva uglavnom intimističko i ispovedno Milinkovićeve, a pod iskustvom jezika ostvarenja duboko prožeta jezičkim i teorijskim (pretežno poststrukturalistički intoniranim) promišljanjima. Ako je glavni problem to što nije upotrebila reč raspon ili pak što ona svoj tekst piše godinu dana kasnije – prvo je u dobroj meri neutralizovano u jednom od prethodno citiranih pasusa kroz sumu onoga što se na pesničkoj sceni može naći, drugo, verujem, ne utiče bitno na stvaranje one „vremenske distance“ da se stvari (mnogo) jasnije sagledaju.


A kad je reč o „neskrivenoj ambiciji“ i „nedopustivom kompiliranju tekstova drugih kritičara“, prvo što bi čovek mogao da se zapita jeste u čemu se vidi ta toliko otvorena ambicija, a potom i zašto je pomenuto kompiliranje tekstova toliko nedopustivo u jednom esejskom predstavljanju, iako bi, izvesno je, bilo bolje da su makar u fusnoti navedeni autori čiji su tekstovi korišćeni prilikom pisanja. Ipak, takva „kompilacija“ mogla bi se jednako tumačiti kao trag odgovornog pristupa pisanju, pristupa koji podrazumeva da se iščita (doduše, nevelika) literatura o onim piscima koji se predstavljaju.

     Kad je reč o periodici, Ostojić pominje i tekst Gorana Korunovića, „jednog od najpažljivijih pratilaca nove pesničke scene“, objavljen u dnevnom listu Danas krajem prethodne godine. Dok će Korunovićev tekst „Grupni portret s damama“ (2009), objavljen u Sarajevskim sveskama, Ostojić oceniti kao „jedno od prvih značajnijih sumiranja dometa i potencijala nove pesničke generacije“, onaj koji će izaći u Danasu pod naslovom „Proširenje lirskog spektra“ kourednik Agona komentariše sledećim rečima: „On nije toliko značajan po iznesenim ocenama, koje su relativno sumarne i redukovane usled nedostatka prostora, koliko zbog činjenice da je objavljen na duplerici specijalnog sajamskog podliska lista Danas.“ Istina je da su ocene redukovane, ali ne bih baš ni preterivao i rekao da je od toga što u njemu piše značajnije to što se tekst pojavio na duplerici sajamskog podliska dnevnih novina. Ako ništa drugo, tamo pri kraju teksta stoji ovo: „navedenim autorkama i autorima nezaobilazno predstoji određenje prema fenomenima koji neretko prožimaju našu književnu scenu – podložnost ideološkim obrascima, česta površna čitanja, neprodubljene kritike, neprimereno samopromovisanje, udeo neknjiževnih faktora u literarnim dešavanjima.“ 


Izdati sebe


Jedan od fenomena koje Ostojić ocenjuje kao bitne za sagledanje današnjeg stanja u poeziji predstavlja samizdat. Kod nas su se u prethodne dve godine pojavila dva samizdata: prvo edicija pod imenom Caché (2011), potom i Knjižuljak (2012). Dok Knjižuljak Milinkovićeva predstavlja kao ediciju koja „pokušava da relativizuje megalomanski pristup sastavljanju knjiga, pa tako afirmiše minimalizam“, i ističe da „promoviše ono pojedinačno u književnosti, više pesmu i ciklus nego koncept dovršene knjige“, Ostojić u svom tekstu prilično oštro kritikuje Caché:

         edicija Caché se svojim delovanjem zapravo povinovala stanju stvari u izdavaštvu. Time što pesničke knjige samostalno izrađuju, objavljuju u svedenom tiražu, zadovoljavaju se recepcijom unutar suženog kruga kolega koji ih sa zanimanjem prati – pesnici Cachéa zapravo potvrđuju dominantnu kulturnu paradigmu, i svoju poziciju potčinjenih. Štaviše, odaju utisak da su tom pozicijom zadovoljni, da je i ona previše, te nastoje da artikulišu izvesnu „marginu margine“. Ne usuđuju se ni da za korak bliže priđu kulturnom establišmentu; pa ni katalogizacija, kao znamen tog establišmenta, još uvek nije dobrodošla na stranicama njihovih publikacija. Novo kolo edicije donelo je raznovrsne rukopise koji će, ukoliko se ne napusti ta samoinicijativna getoizacija, ostati bibliofilski primerci u kolekcijama nekolicine prijatelja. Ovo predviđanje izričemo želeći da budemo razuvereni.

       Nazvati nekog, posredno ali nedvosmisleno, kukavicom (jer, kakvu drugu konotaciju mogu imati reči, spojevi i klauze poput: povinovala se, zadovoljavaju se, potvrđuju svoju poziciju potčinjenih, pa još i odaju utisak da su tom pozicijom zadovoljni, da je i ona previše, ne usuđuju se ni da za korak priđu kulturnom establišmentu), a za tim dodati da postoji (iskrena) želja da budemo razuvereni kako je prethodnorečeno istina – to je, rekao bih, klasičan primer cinizma.9  Uzmite još u obzir to da je upravo autor tih redova pokrenuo ediciju samizdata koja se zove Knjižuljak, a koju uz pozitivne konotacije „relativizovanja megalomanskog pristupa književnosti“ predstavlja njegova saradnica, dok on sam kritikuje tuđ samizdat uglavnom zato što se ne usuđuje ni da za korak bliže priđe establišmentu na koji se sve vreme (sâm Ostojić) žali.10  Tome valja dodati i činjenicu da autor teksta Oko poezije uviđa kako „kašeovci su jasno osvestili politiku književnosti u svom delovanju“, a onda tobož nije sposoban da u takvom odnosu prema knjizi vidi snažan, preciznije: dovoljno snažan, poetički (ili, ako volite, poetičko-politički) čin. Valjalo bi, onda, ovde odgovoriti na pitanje koji bi to postupak bio adekvatan i kako pokazati smelost da se priđe i više od jednog koraka kulturnom establišmentu u cilju da se promeni kulturna paradigma. Ostojić daje predlog:

      Ukoliko se sami pesnici ne organizuju, ako ozbiljnije ne pristupe realizaciji samizdata, na način na koji su to sedamdesetih radili autori okupljeni oko „Vidika“, Slobodan Mašić, a u skorije vreme „Beogradska manufaktura snova“ – ako svoje nezadovoljstvo ponuđenim platformama od strane „starijih“ ne ostvare tako što će je sami sebi ponuditi, tako što će se otvoreno postaviti kao institucija – nikakve promene statusa neće biti.

_________________________________________________________________________________

9. Ostojićevi razlozi za brigu (da će Caché nestati bez traga) zaista mi ne deluju ubedljivo, naročito kada se setim postojanja fotokopir i skener aparata, te raznolikih vidova elektronske memorije. Isto tako, posledice „samoinicijativne getoizacije“ ne moraju biti strašne, kao što ni za uticaj određene knjige ili autora ne mora da bude nužna njena „samoinicijativna institucionalizacija“. Ona može da pospeši taj uticaj, ali, u krajnjoj liniji, izaziva i velike otpore. U načelu, mislim, i bivanje na margini, i bivanje u centru/instituciji, kao i svi prelazni stupnjevi pesničke egzistencije, imaju svoje vrline i mane, pa zašto ne bi svako odabrao način koji mu najviše godi? I jedno, i drugo, i treće nose sa sobom svoje opasnosti: prvo, prevashodno, zatvaranje u samodovoljnost i samozaljubljenost, drugo zloupotrebu moći, treće mešavinu prvog i drugog; u svakom slučaju, nijedno nije nužno ni dobro ni loše. 

10. „Poetska nagrada se ne dodeljuje knjizi, nego pesniku: knjiga je povod. Saglasnost određenih autoriteta koji raspolažu simboličkim kapitalom, po pravilu unutar nekog žirija, s povlašćenim statusom unutar književnog polja, jedini je način na koji pesnička knjiga može steći izvesni prestiž, izvesnu društvenu težinu. S obzirom na to da je bez potpore priznanja slabo distribuirana, i da je u godišnjem otkupu biblioteka sve manje zastupljena, pesnička knjiga, a s njom i pesnik, ne postoji pre nego što ih konsenzus povlašćenih ne pokaže. (...) Član žirija je u dominantnom modelu izdavačkog organizovanja za dostupnost pesničke knjige danas u Srbiji, sve i svja. (...) Tekst se u ovakvom okruženju razmatra samo kao ilustracija, instrument dejstva, zauzimanja određenog statusa unutar književnog polja, koje je inherentno političko. Objavljivanjem novog teksta, renomirani autor opravdava i učvršćuje status koji je već stekao od strane književne paradigme, putem priznanja. U drugom slučaju, ukoliko do tog trenutka nije imao vrednosno utvrđen status, on nastoji da ga, nametanjem svog imena i teksta, zadobije, da se što više približi vladajućem ili povlašćenom književnom polju.“ Zar se ovome treba približiti?


     Ovde već postaje nametljivo i iritantno to (ne)skriveno samohvalisanje11, ovoga puta „ozbiljnijim pristupom realizaciji samizdata“, kao i aludiranje na pogrešnost tuđeg pristupa (edicije Caché), koji se implicitno ocenjuje kao „neozbiljni“. Ali pustimo to, bitnije je sledeće: nije li to hvalisanje (stalna saradnica hvali ediciju urednika, urednik hvali izbor drugog urednika i tako u krug) neprikladno i detinjasto i nije li upravo to ono na šta je Korunović upozoravao kad je govorio o „neprimerenom samopromovisanju“?12 Pritom, ideja koja je iznesena gore izgleda prilično naivno, jer se sve može svesti na krilaticu „kad mi budemo institucija, biće bolje“. Štaviše, autor sam daje razloga da verujemo kako neće biti bolje – evo citata koji se odnosi na predstavljanje pesnika u Domu kulture Studentski grad, a koji to potvrđuje:
Nastojanje da se čitavoj generaciji priđe generički, u komadu, ispostavilo se u isti mah srećnim i problematičnim. Poduhvat koji je sebi postavio za cilj da predstavi pesnike ’rođene 1975. i kasnije’ morao je da bude svestan potencijalnih inkongruencija s obzirom da je kao zajednički imenitelj deklarisano godište. Na čitanjima u DKSG su se tako našli i znatno afirmisani pesnici koji svojim izrazom i poetikom, ali i individualnošću[,] nemaju mnogo zajedničkog sa jezgrom koje je i iniciralo konstituisanje nove poezije – zajedno sa najmlađim, još neizgrađenim pesnicima, kojima je ovo bilo i prvo javno predstavljanje. Ova nasilna „jednoobraznost“ naročito je bila uočljiva u prilogu koji je na osnovu ovog programa objavljen u dva nastavka u Književnom magazinu. Pesme (po jedna od svakog pesnika) sabijene su na po dve strane, štampane u kontinuitetu, bez ikakvog kritičkog pratećeg teksta, bez beleške o autorima. Eto upadljive ilustracije manjkavosti generativnog pristupa. Glavni problem ovog poduhvata bio je u tome što se „mlada i najmlađa generacija“ nisu poetički razgraničile.

_____________________________________________________________________________________________

11. Čak i za veći deo onoga što sam pohvalio u uvodu ovog teksta uredništvo je moralo samo sebi da oda priznanje u svojoj uvodnoj reči najnovijem, 21. broju.

12. Ovde treba biti pošten i reći da u Proširenju lirskog spektra i Korunović koristi priliku da istakne pesnike Cachéa u prvi plan, govoreći kako „[p]osebnu pažnju vredi obratiti na pesnikinje i pesnike koji prevrednuju pojmove subverzivnosti, stabilne subjektivnosti, ’ženskog pisma’, formirajući jedno od najkreativnijih žarišta u srpskoj poeziji poslednjih godina“. Tu se, međutim, ne misli samo na pesnike koji pripadaju grupi, već i na Anu Seferović, Sonju Veselinović i Nataliju Marković, pa se s razlogom može kazati da Korunovićev tekst, zapravo, samo donekle pristrasno senči zbivanja na pesničkoj sceni (istina, i on uz jedno, rekao bih, prilično izlišno predviđanje koja će poezija u budućnosti dalekosežnije pevati). U jednom kratkom razgovoru, pesnik Cachéa i kritičar lista Danas nagovestio mi je da će detaljnije obrazložiti svoj stav u tekstu koji treba da bude objavljen u zborniku Nakon nule, koji uređuje Marjan Čakarević i koji bi trebalo da se pojavi tokom ove, 2013 godine. (Poslednja rečenica dopisana 16. 05. 2013.)



      Valja imati na umu činjenicu da je jedna od karakteristika ove generacije pesnika to da jedan deo njih jesu i kritičari (ili povremeno pišu kritičke tekstove), što dovodi do prepleta kritičarskih i poetičkih (u pojedinim slučajevima i političkih) pogleda pri procenjivanju vrednosti određene knjige. Ta prepletenost nije nova niti, po sebi, problematična. Problem nastaje tek onda kad sopstveni poetički pogledi postanu prepreka čitanju i kritičkom ocenjivanju teksta, kad je kritičarski stav preopterećen (pristrasnim) učitavanjem, koje je motivisano sopstvenim viđenjem poezije (i onoga što ona „treba da bude“). U tom smislu, ni pri čitanju ovog, mog teksta ne treba prenebregnuti činjenicu da sam i sâm u poziciji kritičar-pesnik, te da, verovatno, dosta od ovde iznesenih pogleda, i pored težnje ka objektivnosti, nije (samo) kritičarsko (trag toga npr. primećujem u poslednjem pasusu, pre post scriptuma).


Ne osporavam koncepcijsku nedoteranost tog predstavljanja u DKSG (bilo je momenata kada je mnogo toga ličilo na improvizaciju ili to ona, zapravo, jeste bila), niti opravdavam odnos Književnog magazina prema novim tj. mladim pesnicima. Problematična mi je „nasilnost“ koju autor registruje i za koju se ispostavlja da se sastoji u tome što je svakome pružena (podjednaka) šansa. Problematično mi je što je njemu (sada) potrebno da iscrta granicu i njome označi vrednosnu distancu između sebe i onih „neizgrađenih“, onih „kojima je to prvo predstavljanje“ ili koji su nedovoljno afirmisani. Zašto se tu priželjkuje ona, po sudu drugog urednika, „pogrešno pretpostavljena“ nadređena instanca? Ko posle tih reči može da veruje u to da će potencijalna novostvorena institucija biti poštenija nego one koje su žestoko kritikovane?13 

_________________________________________________________________________________

13. U ovaj kontekst uklapa se tvrdnja drugog pesnika-urednika Agona u vezi sa „nastavkom isključivo generacijskog prikazivanja [ovih] raznorodnih poetika“. On bi, taj nastavak, po njegovom mišljenju, doveo „ultimativno do ekskomunikacije i elitističke samodovoljnosti u kojoj bi poetički najrazličitija poezija bila zatvorena u jednom sve više dogmatskom podrazumevanju osnovnih karakteristika generacije. To je razlog zbog koga će biti korisno da se u budućnosti, kroz delatnost izdavačkih kuća, periodičkih publikacija, i kroz odgovorno delovanje književnih kritičara i tumača poezije, sprovede prezentacija i ocena dometa sadašnje scene mladih pesnika u domenu celokupne srpske i regionalne poezije. Takvi napori bi pokazali niz poetičkih veza među pesnicima različitih generacija, takvi napori detektovali bi i osporavanja, i promene, ali i linije nastavljanja, drugačije mogućnosti uticaja, neopterećenih suštinski veštačkim starosnim pripadnostima.“ Svakako je istina da je potrebno „odgovorno delovanje književnih kritičara i tumača poezije“ i sve što dalje autor navodi. Sporno je jedino to što se do ovog trenutka smatralo da je generacijsko prikazivanje bilo „potrebno i korisno“, a od ovog trenutka nije, te da se treba osloniti na delatnost izdavačkih kuća i periodičkih publikacija – postavlja se, naime, gotovo retoričko pitanje da li je to oslanjanje na njih podjednako lako mladim pesnicima koji još nemaju objavljenu knjigu, ili je nemaju u Povelji i Službenom glasniku, ili ne(dovoljno) sarađuju sa (internet) časopisima za savremenu poeziju itd. itd.


   Drugi citat, koji jednako potvrđuje malopre iznesenu sumnju, govori o Goranu Korunoviću, jednom od članova grupe Caché – njega uzimam iz prošlogodišnjeg Agonovog pregleda:

     Sa strane gledano, nedovoljno je precizirana pozicija stožera ove grupe Gorana Korunovića koji svojom kritičarskom delatnošću, za sada prvenstveno usmenom, a ne pisanom, uslovno rečeno, drži grupu na okupu. Korunovićeva pozicija je dvostruka: on u grupu ulazi i kao pesnik i kao kritičar. Međutim, Korunović je tokom 2011. godine objavio svoju prvu pesničku knjigu Gostoprimstva za beogradsku izdavačku kuću Treći trg, a svoj drugi rukopis Reka kaiševa u izdanju kraljevačke izdavačke kuće Povelja. Povelja se percipira kao izdavačka kuća koja svojom poetskom edicijom predstavlja neku vrstu savremenog pesničkog kanona i koja vrši izvesnu kanonizaciju malobrojnih mlađih pesnika čiju poeziju objavljuje. Objavljivanje Korunovićeve pesničke zbirke u okviru Poveljine edicije u izvesnoj meri se sukobljava sa subverzivnim usmerenjem grupe čiji je stožer. Oba pomenuta Korunovićeva rukopisa nastala su pre formiranja grupe, te verovatno tu leže razlozi njihovog objavljivanja na drugim mestima. Međutim, Korunović za sada nije (sic...) najavio svoju pesničku zbirku u okviru manufakturne edicije caché, te se nameće pitanje da li će njegova delatnost u grupi biti isključivo kritičarska ili će i svojom poezijom doprineti ukupnoj poetici grupe.14 


_________________________________________________________________________________

14.  Taj deo piše Jelena Milinković, ali se u pribelešci sa početka teksta kaže da su autori „međusobno saglasni sa pojedinačnim ocenama i stavovima iznetim u tekstu“.


Najmanje se dva pitanja mogu postaviti autoru ovog dela teksta. Govoriti o dilemama koje su podstaknute time što Korunović za sada nije najavio svoju zbirku – zar to nije suvišno? Te godine (2011) izašle su dve njegove knjige i zašto bismo uskoro očekivali treću? Opet, istina je da Korunovićeva „pozicija“ unutar grupe nije bila precizirana, ali zašto bi nas to uopšte zanimalo – koliko to, zaista, utiče na čitanje Korunovićevog teksta ili teksta članova grupe i na koji način? Uzgred budi rečeno, uži krug publike koji je u proteklom periodu pratio pesničku scenu, ako ne na večerima poezije, a ono iz neformalnih razgovora, iščekujući posle Gostoprimstava i Reku kaiševa, veoma dobro je znao da je Korunović svoju prvonapisanu zbirku davno dao Povelji, mnogo pre rukopisa koji je ustupio Trećem Trgu. Stoga, ovo „verovatno“ i ova tobožnja dilema oko „sukoba sa subverzivnim usmerenjem grupe“ mogu da budu simptom koji ukazuje na nedostatak elementarnog poštenja. U najboljem slučaju simptom neobaveštenosti, ali, kad ste neobavešteni – a niste žuta štampa – ne govorite tj. ne nagađate o onome što ne znate. Ako vas baš zanima, onda to, prosto, sami istražite, što u ovom slučaju nije bilo naročito zahtevno.

Na kraju, valja i to reći, u pojedinim segmentima ovogodišnji Agon pokazuje vrlinu, koja dopušta veru da se nešto može promeniti. Beležim tako ovu otvorenost za različite poetike i prostore:

       budućnost nove srpske poezije može biti samo u redukovanju kolektivnih konteksta, u individualizaciji, usitnjavanju poetika i nekoj vrsti metaforičkog otvaranja, izlaska u okvire savremene srpske i regionalne poezije uopšte, bez starosnih odrednica

Ne treba zanemariti ni sledeći citat iz Stojnićevog dela teksta u kome urednik primećuje da se

        generacija mladih pesnika sve više nekritički vezuje isključivo za eksperimentalni diskurs i fragmentarni izraz što je generalizacija koja istovremeno može dovesti do nedopustive ekskomunikacije određenih individualnih poetika, ali isto tako može dovesti i do dogme, po kojoj bi se svaki, makar i površni i ne previše promišljeni fragmentaran i alogičan izraz predstavio kao neka vrsta ulaznice u famozni prostor scene. Autori ovih redova potpuno su svesni da i oni, kroz individualne aktivnosti, ali i one u časopisu Agon, snose jedan deo odgovornosti u stvaranju ove predstave. Čini se da radikalno alogični i fragmentarni poetički izrazi, čak i u svom najboljem vidu, sve više pokazuju sopstvena ograničenja koja kao da se poklapaju sa onim što nam se ukazuje kao dosezanje vrhunca društvenog konteksta mlađe pesničke scene.

       Iako i ovde nedostaju konkretna imena i makar jedna-dve ilustracije ograničenja koja se pominju, zaključak je, rekli bismo, na mestu i takvom postupku kao što je eksplicitno prihvatanje odgovornosti treba odati priznanje.

       Ostojić je, na drugoj strani, u svom predviđanju budućnosti srpske poezije skromniji (barem na to ukazuje formulacija rečenice):

     Na poetičkom planu, pak, dopuštamo sebi jedno predviđanje. Naredni period će povesti famu o novoj poeziji u pravcu rasipanja tog koncepta, u pravcu individualizacije pesnika, zrelijeg stupnja nakon početnog vrenja. Prisutna imena će se prorediti. Prefiks generacije i scene sve će se više destabilizovati. A imperativ autopoetike i „pesničke knjige“ dovešće, reakcijom, do afirmacije pojedinačne pesme.

    Kao što je i onaj prvi navod negativno osenčen jednim autoritarnim samo, koje propisuje šta može biti a šta ne („budućnost nove srpske poezije može biti samo u redukovanju kolektivnih konteksta“ itd.), tako nas ovaj navod podstiče da se zapitamo zar se ovako ponovo ne zauzima jednostran stav, u svojoj jednostranosti isti kao onaj u kome se uredništvo Agona već jednom prevarilo? I zar je moguće da će sada odjednom svako stvaranje grupe, oformljenje „generacije“ ili pisanje „pesničke knjige“ biti anahrono? Zar je potrebno da se samo na drugi način (koji nije naročito kreativan) ponovi to verovanje u dogmu? Kada će se doći do, verujem, razumnog zaključka da pravila u stvaranju nema i da nas ono osvežava upravo stoga. Upravo stoga je poezija „neprekidna svežina sveta“, kako je govorio Matić, upravo stoga što je ne možete predviđati, osim u toliko opštim crtama da vaše predviđanje ne znači ništa. Ili možda, ipak, možete, ako ste dovoljno gordi da verujete kako ste prorok, ili dovoljno moćni, i u isti mah totalitarno raspoloženi, da ne dozvolite budućnost drukčiju od one koja vam se čini logičnom.15 

_________________________________________________________________________________ 

15. Tekst (Još) nešto se dogodilo poslat je uredništvu Agona 17. 02. 2013, bez obrazloženja odbijen 20. 02. 2013. U jednoj kasnijoj razmeni mejlova Ostojić kao razlog za neprihvatanje teksta implicitno navodi narušavanje koncepcije časopisa.


* * *


Ne mogu da ovde, makar i kao post scriptum, ne dopišem jednu sumnju. Sumnju da ovogodišnji Agonovi uvodni tekstovi predstavljaju marketinški trik, da je njihova osnovna funkcija da provociraju, te da se kroz tu provokaciju njihovi autori na mapu ucrtaju i jednom polemikom koja bi za tekstovima usledila, a u kojoj bi oni potvrdili svoju (nad)moć(nost). Pritom, naravno, ne dovodim u pitanje potrebu za polemisanjem i preispitivanjem problema, već samo još jednom želim da ukažem na nužnost kritičke zasnovanosti tog preispitivanja i validnosti argumenata, koji ne bi smeli da se svedu na proizvode zlonamernog čitanja i nasilnog učitavanja, obojenih egocentrizmom. Ako je tu samo poslednje, nemamo pred sobom polemiku, već pseudo-polemiku i pseudo-kritički diskurs koji jedinu svrhu ima u autopromociji. U tome da „polemičar“ bude prisutan. A ta želja za (besadržajnim) prisustvom, u krajnjoj liniji, može da donese samo degradaciju (kritičkog) mišljenja i degradaciju pesništva samog.



Beograd,
16. 02. 2013.



Korišćeni i citirani izvori


Korunović, Goran, „Grupni portret s damama“, u: Sarajevske sveske, br. 25/26, http://www.sveske.ba/bs/content/grupni-portret-s-damama <pristupljeno: 29. 01. 2013.>
Korunović, Goran, „Proširenje lirskog spektra“, u: Danas za 21. 10. 2013. http://www.danas.rs/dodaci/vikend/knjiga_danas/prosirenje_lirskog_spektra.54.html?news_id=249644 <29. 01. 2013.>
Milinković, Jelena, „Pesnički glasovi u 2010“, u: Agon, br. 11, god. III, 2011,  http://www.agoncasopis.com/Broj_11/o%20poeziji/1.uvod.html <29. 01. 2013.>
Milinković, Jelena, Stojnić, Vladimir, „Nova srpska poezija: ishodišta i iskušenja“, u: Agon, br. 21, god. IV, 2012, http://www.agoncasopis.com/Broj_21/pregledi/1_j.milinkovic_v.stojnic.html <29. 01. 2013.>
Milinković, Jelena, Stojnić, Vladimir, „Pesnički prostori u 2011“, u: Agon, br. 16, god. III, 2011, http://www.agoncasopis.com/Broj_16/o%20poeziji/1.uvod.html, <29. 01. 2013.>
Poezija, br. 59–60, XVII, Društvo Istočnik, Beograd, 2012.
Radaković, Vanja, „Jezik iskustva ili iskustvo jezika“, u: Beogradski književni časopis, br. 26, god. VIII, 2012, str. 57–68.
Rečnik srpskohrvatskoga književnoga jezika, knjiga šesta, Matica srpska, Novi Sad, 1976. 
Savić Ostojić, Bojan, „Oko nove poezije, 2012“, u: Agon, br. 21, god. IV, 2012, http://www.agoncasopis.com/Broj_21/pregledi/2_bojan_savic_ostojic.html <29. 01. 2013.>



Vladimir Vukomanović



Download PDF ovog teksta ovde: Vladimir Vukomanović (Još) nešto se dogodilo







Monday, May 27, 2013

Nikola Oravec


JUNAK RUSKIH ROMANA

Zatekao sam ga u kafani.
Bio je delimično pijan.
- O, Nikolaje Vasiljeviču,
duboko vam se klanjam!
Umalo nije pao na kolena.
Pridigao sam ga sa poda.
- Otkud vi u našoj guberniji,
koji vas je vetar doneo?
Osmehivao se, potpuno mu je
bilo svejedno što ostali pilje u njega
i što privlači na sebe pažnju.
- Šta ti je čoveče, koji ti je đavo?
- Ma pusti me, spremam rusku književnost,
puko sam sa mozgom skroz...
- Pa si rešio da ga malo zaliješ pivcem, hahaa
- Ej, eno ti one koleginice, sa lingvistike,
tamo je u onom uglu, blizu šanka, znam da
si mi pričao o njoj
Gledala je čeličnoplavim očima, nameštala je kosu,
i samo se neprestano smeškala.
- Jel znaš možda kako se zove?
- Evo, nek se zove Svetlana, oči joj svetle u mraku, a zvuči i ruski
- Po ruski Saša, dabome, hehe
Krenuo je prema njoj, ne znam šta mu je
sad palo na pamet.
- Ljubim vam ruke, damo. Moj drug
Nikolaj Vasiljevič potajno vas posmatra,
onaj tamo sa naočarima.
Rekao mi je da ga podsećate na
njegovu mrtvu dragu!
Svetlana je počela grohotom da se smeje,
sve je brujalo od njenog smeha.
Devojka čije ime nisam znao
(osim izmišljenog imena ad hoc, Svetlana),
postala je strahovita Meduza
koja skamenjuje čeličnim pogledom,
koja se grohotno izdiže nad
mojom bledom prilikom.
Znam šta je Saša želeo, znam.
Da se osetim kao junak ruskih romana.


SMEJANJE SAMOM SEBI

Kad prođem ulicom, smeju mi se
Kad sa nekim pričam, smeje mi se
dok se smejem, moj osmeh deluje zarazno
I kad pričam ozbiljnim tonom,
retko ko izdrži da se ne nasmeje

Zar je moguće da sam takva kreatura,
nekakva komedijaška maska,
koju nosim mesto lica?

Smešna je moja pojava, misli, govor,
smešne su moje pesme;
toliko je sve smešno da i sam
prasnem u smeh.

Pa se smejem, smejem, smejem,
sa ostalima, smejem se samome sebi,
prikrivajući svu gorčinu
vlastite neprilagođenosti.


TELESNA PESMA

Melodično šire se mirisi loja,
izvrnute mešine goropadne.
Odvrnuo sam česmu da
neprestano lije sokove na sve strane
kroz žile, vene i pore.

Harfama od creva poj lirski
bogovima prljavštine, kose i blata.
U sluz, sline i krv četkice zamočene
za sliku na platnu unutrašnjosti,
za ono što jesam bez skrivanja.

Šupalj trup, bez glave i nogu
jedino je rukama zakačen za zvezde, njiše se ka zemlji.
Pluća i gudni koš su meko sedište
za kamen koji se ljulja ogrezao od krvi
kao na ljuljašci između neba i zemlje.

Loptanje mozgom,
šut na obruč od ruku.
Brzo i vešto dodavanje,
od kolena ka kolenu let;
pažljivi udarci da ne postane kaša.

Ud i mošnje obešeni o konac,
putokaz su za vetrove, na službi su sveštenicama.
Jetra o hrastovoj grani visi
i udara o deblo. Osluškuju
udarce gatare.

Koža čvsto zategnuta u bubanj,
udaraljke od butnih kostiju.
Jače, jače, jače, lupaju bubnjevi u noći,
ritmički nose
šumu i vasionu. 


Saturday, May 25, 2013

Dragan Radovančević


KAFE SARTR
~ služimo egzistenciju

u sartrovom kafeu
biće i nebiće
mešaju koktele.

jezik amareto,
liker u klikeru.

u sartrovom kafeu
riba ribi kopa jamu
da bi obe iz nje srećno iskočile.

sava-raka,
tike-taka.

u sartrovom kafeu
na večnom meniju
služi se primordijalna supa.

kosmos se spušta,
u kitu cveća.

u sartrovom kafeu
malo je alkohola
mnogo pijanstva.

trema i tremor,
zittern, zittern.

kraj sartrovog lokala
rotaciona svetla
jure u pomoć posustalim usamljenicima.

sartr se služi
u sartrovom lokalu
kašikom zahvata riblju čorbu.

akvarijum iz kašike
beži li beži.

sartr se osvrće na novi svet:
previše krvi, za premalo sperme
- negodovao bi, no više ni on tu nije samo gost.