Draško Sikimić

SKORJELA KRV

Gdje srljaš? U novi početak?

Živi malo u ruševinama,

voli svaki slomljeni kamen,

udiši barut svog uništitelja,

progutaj šaku zemlje,

bez prozora gledaj u svijet,

nek te svako mjesto bode,

posjeci se gdje god dirneš,

nek ti život upadne u oči,

čim ih otvoriš,

nakon neprespavane noći;

i ako ikada kreneš novom početku,

zakasni do vrhunca sumnje,

i ponesi kamene oštrice,

miris baruta i skorjelu krv. 

TAMNODUŠAN

Uputih pogled ka nebu 

i nemirno uzviknuh:

O, ti divni šareni svode,

navuci neprobojne oblake!

Brzo zaštiti zvijezde svoje!

Jer večeras sam, opet,

mračniji od noći;

i plašim se, 

o, ti bogata beskonačnosti,

da im takav...

tamnodušan,

ne ugasim sjaj vječni,

ako noćas ne zatvorim oči.

A zaspati ne mogu.

ZELENI UPALJAČ

Ta stvar u mojoj glavi želi da me napusti:

svaka noć njena je prilika

da kroz moje mirne izdisaje pobjegne,

ali njen zapaljivi miris me razbudi. 

Ja sam svoje sopstveno čudovište

koje otvori oči na svako škripanje dlaka u mom nosu. 

Moj mozak je obolio: povraćam otrovan vazduh;

ne želim nikoga blizu sebe

dok ta stvar u mojoj glavi ne nađe izlaz. 

Još jedna noć prolazi: ja na krevetu,

jedan sasvim obični zeleni upaljač u mojoj ruci;

njušim plamen i čekam da planem.

PLAČU LI ĐAVOLI?

Opet sam na igralištu,

tom divnom mjestu suočavanja,

ali već danima đavola nema:

je li to moja dokonost pokvarena?

Jesam li bio grub prema njemu,

leži li sada uvrijeđen u nekom ćošku?

Ostao je prazan njegov presto;

očekuje li od mene

da zauzmem njegovo mjesto?

Pitam se 

ima li mi ko dolaziti... 

Očekuje li da ja sad njega tražim,

kao on mene što je nalazio

gacajući kroz lokve mojih suza?

Plaču li đavoli?

STRAŽA

Sačma mi zapinje u grlu,

opet neko želi da ga lovim.

Rukama sam vezao grudi,

još znam kako miran da stojim. 

Ali, sve glasnije je njihovo zvanje,

za svoju divljač 

moju preciznost traže;

pa oni ne znaju 

šta je u kavezima mojim,

ne idem ja sa svoje straže.

GROBOVI ĆE DUGO ZJAPITI

Pomirili smo se sa zlom sudbinom:

sad nas više neće jebati. 

Povukla se u svoje odaje

i drka na naše stare nesreće. 

Niko više neće plakati

(osim od sreće)

i svi ćemo izborani umirati:

niko nikom na rukama 

neće zelen krvariti. 

Grobovi će dugo zjapiti.

ZAPIS IZ PEPELA

Goreći od njenog sjaja

i daveći se u njenoj ravnodušnosti,

čovjek je, mokrom rukom,

u svom pepelu zapisao:

„Potrebno je,

pretpostavljam,

dvije milijarde godina

da bi vremenski talasi

promijenili oblik moga srca,

pa da ono više nju ne prepoznaje.

Ali, odveć je poznato

da nijedna potopljena stijena

nije zaboravila sunčev sjaj.

Dok, isto tako,

nije zapamćeno

ni da se neko Sunce uznemirilo

zbog nekog spaljenog svijeta.“

U ZEMLJU

Bilo mi je trideset

kad su došle po mene 

tvoje oči

i odvele u pravcu sreće. 

Kako se samo svijet vidio

osvijetljen tvojim pogledom. 

O, kako je samo more bilo mirno. 

I kako sam samo volio jutro

i svako novo shvatanje

da postoji tvoj pogled. 

Kako su me samo lako nosile tvoje oči... 

Bile su mi trideset tri

kad su me vratile

i ostavile

u mraku koji ne poznajem. 

Da su me makar ostavile u zemlju,

pa da nikud više ne moram.

NEKA SE NA OVO 

POSJEČE TVOJA TUGA

Osluškujem krv:

tek ona ima šta da kaže.

Naučio sam vazduh kako da izdrži tišinu.

„Važno mi je“, šapće vazduh,

„da ne proizvedem gorčinu.“

Ako mi otvoriš vene

da u njima nađeš dokaze o sebi,

gledaj pažljivo:

voljom ću krv zadržavati zbog tebe,

da čuješ kako tebi i samo tebi govori:

„Radost mi je,

radost

što tvoje tijelo diše.“

Ali ti - ćuti,

i pokaži sreći kako da postoji;

neka se na ovo posječe tvoja tuga.

UDALJENE RUPE

Ne rađam se više

iz kreveta ustajem samo da bih pobacio dan

da u meni ne trune

ležim na željama da utrnu

jer samo na beželjno tijelo mogu da navučem košulju

moja koža je postala ludačka

ljudski rod se usmrdio

i samo sam sa tobom imao želju

da ga zaprsnem novim mirišljavim životom

i da vjerujem da naš mali čovjek

kad odraste

ne bi smrdio

ali gledaj gdje smo se u posljednjem sudaru odbili

izumrijećemo u udaljene rupe

MOJE POSLJEDNJE MORE

Tvoji bokovi su omiljeno pristanište mog broda,

jer u njima se, više nego igdje, traži ljubav. 

Ja sam lažov koji se noću iskrade do tvog pupka,

i sa tog mjesta započinje svoju obmanu,

dižući na uzdah sve dlačice na tvojoj koži. 

Ja sam prokleti kapetan

koji izaziva more protiv sebe

i čiji brod je tonuo kod tvog srca:

toliko puta je gledao dno 

pa opet izlazio na tvoj vjetar,

jer i tvoje more je prokleto

i voli bezimene trgovce strastima. 

Ali ja ne prodajem ništa:

samo lažem i kradem po tvome tijelu. 

Ako nas ikada uhvate 

biću tvoj pirat do kraja,

goreću sa tobom na trgu,

i kad nas budu vezali za lomaču,

tražiću samo da budem okrenut prema tebi,

tvojim bokovima,

mome posljednjem moru.

VJETRU NISAM LAGAO

Ostao sam bez misli o tebi, 

sve što sam želio da ti kažem

govorio sam pred vjetrom:

jedino sa njim o tebi pričam. 

I upamti ovo: jednom će taj mangup

u planinama napisati knjigu o tebi;

šume će nositi tvoje ime na granama. 

Ako me se ikad uželiš, draga - idi u šume!,

tamo će me, kad me ne bude, najviše biti,

tamo me i sada najviše ima. 

A šuma,

šuma nikada neće prestati da te drži,

i granama vjeruj sve što ti kažu:

vjetru nisam lagao.

RAĐANJA

Prvi put sam se rodio

kad sam se rodio

i nisam znao ništa;

plakao sam,

imao sam četiri kila i dvjesta

i bio sam dug četrdeset i šest.

Drugi put sam se rodio

kad sam upoznao nju

i nisam znao ništa;

smijao sam se,

bilo mi je dvadeset i sedam

i mogao sam stojeći

da zamijenim sijalicu.

Treći put sam se rodio

kada se rodila ona,

bila je teška kao...

kao vekna hljeba!;

smijao sam se

i plakao,

bila je duga pedeset i dva,

a ja sam mogao stojeći

da je podignem i dodirnem nebo.

OTKUCAJI KAMENA

Čovjeku je laknulo

i on reče:

„Pao mi je kamen sa srca!“

pa stavi ruku na grudi

da to potvrdi,

ali on osjeti hladnoću,

teška studen pod rukom mu bi,

i tad čovjek shvati:

„To je meni srce palo,

a ne kamen!“

CIRKUS

Teško je bilo šta reći,

ili bilo šta napisati

među toliko neslušača

i nečitača,

a naročito je teško

među toliko brbljivaca

i piskarala.

Teško je biti duhovit

među toliko cirkuzanata,

i biti svoj

među toliko tuđih,

i biti jedinstven

među toliko istih.

I teško je biti čovjek

među toliko ljudi,

a posebno je teško biti niko

među tolikim

samozvanim ličnostima.

SIT LJUDI

O gladnima niko ne priča više

Shvatio je to i on

Dok su sa velikog TV-a

Popodnevne vijesti išle

U pariškom restoranu

Gdje je ministar sa ministrom

Svoje omiljeno vino pio

Na tamna kuhinjska vrata

Istrča čovjek u bijelom

I zadihanim glasom reče:

Hljeb u pekari se ubio.

VJETAR JE UŠAO U GRAD U 01:54.

ležao sam u mraku i sve sam čuo

prvo je počeo da klizi po podu i mete ulice

ustao sam i prišao otvorenom prozoru

i vidio ga kako zalazi u sve ćoškove

kao voda

i najzad se uzdiže kao plamen

uz zidove i stabla

i zahvata prozore i grane

tu je neko vrijeme ostao da šamara i rve

gledao sam ga

i pomislio kako baš ovaj žuri na more

brzo je kupio mirise varoši

on mnogo može da ponese

čekao sam

jer znao sam da će me dodirnuti

jer on nikog ne ostavlja

potom je nestao nečujno kao dim

iz kartonske kutije na ulici

pored bandere

izlazila je tišina

zatvorio sam prozor i vratio se u krevet

sanjao plažu i mjesec.

Bora Ćosić

DVE PESME O BORI RADOVIĆU

RAZLIKE
 
                             Ne može se istom vrstom reči
                             opisati klupa devojka s knjigom
                             i ono što je u čitanju preči
                             ovenčano ljubavnom brigom
 
                             eh da mi samo mogu
                             bit iste grafičke rase
                             razjasniti kako u tom slogu
                             sveto i profano izjednačava se
 
                             jer druga neka leži sirovina
                             u reči klupa u reči nervoza
                             pa kako onda ista glina
                             tek odjedanput da se tako sroza
 
                             morao bih biti u svemu dvaput
                             u slavodobitnom i bednom
                             nekad navući kapu i kaput
                             tupu teskobu jednom
 
 
                                     PESNIČKO ZNANJE
 
                            Da je još živ mogao bi me poučiti
                            kako iz svakog džepa zna da izvuče
                            ono što će devojku poštara kumu mučiti
                            kako razumeti stvari koje se ne uče
 
                            kako povezati se može majsko predvečerje
                            hladan sok terasa i ogledalo
                            kad stvari kod njega kao jalovo iverje
                            daju mi znanje  koje se nikome ne bi dalo
 
                            da nije bilo njegovog nauma
                            kako od sveg ovog ropotarijuma
                            izaći treba miris ljubomora i trauma
 
                            gole stolice pored kritike uma
                            kineski lampioni i firentinska čuma
                            mimo kifli i hlebnjikovljevog zauma

Jelica Kiso

Tri kuće
 

 
U početku
 
Raširene knjige i prozori i slike nepopustljivo
istovremeno privlače i pružaju vraćeno moje lice
uspomenu na moje lice u kojem nalazim utočište očuvane stare intimnosti u izlivima i bujicama reči s kojima igra moje telo iz dana u dan poput sumanutog sportiste
trese se, strada, skida prastaru školjku
kožicu iskrzanih ivica bačenu na obalu, vezanu svetlozelenim travama iz razlabavljenih vešala prostranih dubina udaljenosti
rastvarajući zidove kuće umesto zidova konstruišući senke ili poeziju
neopipane elastične iluzije sa lakoćom
uigrano dejstvuju u mom stanu
u klici prebivališta ‒ živim, starim poput dana
tu, zapravo, nosim suštinu u blagodetnom polju u kojem stojim
trenutak pre nego što se prepustim svetu
 
 
 
 
 
Zaljuljana školjka
 
Pod mlitavim jezikom živi svetlo zrno bisera
reč, figura, mati
svetlosne trake koje u nekoj ludoj strepnji zebu na ledenim visinama
sačinjavajući osakaćene rečenice oblaka
identitet pun nemira
drhtavi šapat što se troši
iz grla ili riznice mog snažnog stomaka bez kraja
razvija se, raste, izaziva patnju i čak prođe, možda skonča
u nekoj naročitoj tišini čije se buđenje čeka
i reč
topla i drevna pod nemim jezikom
gle, protiče kuća
zaljuljana slika
samo na trenutak zaustavljen let vremena
još samotnije
ta halucinacija moje kuće korisnija od tužnog sna
zaljuljana školjka pod krivim krovom
pojavljuje se bez ikakvog reda
treperi pustolovina njena
čudovište sačinjeno iz delova različitog porekla
nikad na okupu
plovi i miruje
tu je u meni
odsutno biva
 
 
 
 
 
Detinjstvo
 
Otvaram duboki orman koji još u sebi čuva senoviti ponor neocrtanih, nejasnih sećanja 
nešto što se zbilo, nešto što je proklijalo
tavan pun starudije
delovi utopljene kuće u kojoj smo ranije živeli
dodirujući i sada i onda paučinu, paru, izlizanu površinu nestalu
rastvoren nameštaj kuće koja više ne postoji
zar nije ponor tek sredstvo samouništenja?
pitam se da li smo stigli do osovine oko koje se okrećemo
misleći pomoću sna
sećajući se kuće čiji temelji poseduju školjku podruma, ostave
topli grob, njegovo skapavanje, jecaj koji se udaljava 
‒ ako si u stanju
ako me možeš poneti na rukama
ulazimo u svet detinjstva, u nekadašnju naviku koju danas još samo poezija može da završi 
dubimo svoj miris cveća lavande što se suši na gustoj topoli među sivim papirima
memoari trajniji od uspomena ili poslednjih vrednosti sna koje pamtimo i prenosimo iz duše u dušu
presipamo i prolivamo u ime voljene kuće
koja se sada jasno ‒ ne kreće
koja je statična, mrtva
dok naše duše igraju okolo, naše duše ‒ begunci, skitnice
dahću, švrljaju i gluvare
 

 

Slavko Jednričko

PISMO ŽENSKOJ DUŠI     
 
Otkako me ništa ni za što ne veže
svakog mjeseca šaljem pismo
 
u mjesto na izvoru rječice
izmišljenoj osobi uvijek na drugu adresu
 
na šalteru prije poštanskog žiga
na omotnicu krišom utisnem vreli poljubac
 
na poleđini nikada ništa ne napišem
kako mi se izljubljeno pismo ne bi vratilo.
 
 
TUŽNA ZMIJA
 
Noćas ste zazivali pomoć
krv je nadirala u stan ispod praga
 
vriskali ste jezikom smrti
koja vas je nagovarala da je sanjate lijepom
 
sve dok niste raskopčali
gumbe spavaćica dlanovima ušutkavali usta
 
tamne su vam riječi kao ugar kaže ujutro
tužna zmija čuvarica dok s nama pije mlijeko.
 
 
SRETAN DAN
 
Drsko dišem jezikom
samohodnom čistilicom
 
sobu sam preobrazio
u kristalnu vazu koja sjaji
 
čeka da ju napuniš vodom
smirujućim poljskim cvijećem
 
da s nama ne propadne
kroz svoje dno u živčano prazno
 
ne odleti sa srcima bogu
prije nego okonča ovaj sretan dan.
 
 
POETIKA ANIMALIZMA
 
Dovezen sam do mjesta egzekucije
na kojem susrećem svoje osuđene riječi
 
koje u strahu nakon ugriza pasa pristojno
mokre vodu svih rijeka na svježe rane
 
u pokoricu leda u kopanjima iz kojih
neće moći piti ni lijepe žedne konjske oči 
 
sve se događa u nekim hitnim ambulantama
posrtanje riječi vata s jodom injekcije tetanusa
 
pucanje mrežica grudnjaka od crvenog konca
ma cijeli potkožni svemir je u razvalinama.
 
 
POVIJESNA KRHOTINA
 
Prema pjesminom scenariju
s trudnom ženom izmučen
 
na jastucima
napunjenim morskom pjenom
 
između njih dvoje
veliki konkvistador na mjesečini
 
zaiskrio je u dubinu
probijenih srca urođenika
 
u vedrim ptičjim snovima
spava na ploči od čistog zlata
 
kojoj je proreknuto biti
vulkanska prašina
 
što je parafraza svećenikovih riječi
na posljednjem oproštaju.
 
 
PRAZNE ŽLICE
 
Nitko mjesecima
ne izlazi iz kuća
 
ni zmije čuvarkuće
ispod pragova
 
perad je prenapučila
sva dvorišta
 
u nekoj novoj stvarnosti
svi se boje krvi
 
bolesni liječimo se
ljekovitim molitvama
 
u praznim žlicama
buncamo kokošju juhu
 
prizivajući čudesna
ozdravljenja.
 
 
NALIK ZVIJERI
 
Na tvome jeziku
osjećam raste
 
nerazumljiva težina
uz škripu vrata
 
nitko nikamo ne odlazi
dok svi spavaju
 
ne šulja se na čistim
plahtama jastučnicama
 
sve više toga ostaje
neizgovoreno između nas
 
valjda se najavljena opasnost
ne povjerava bližnjem
 
i kako ti to kazati prije sna
posve mirne duše
 
u jeziku mi se začinje
nešto što je nalik zvijeri.
 
 
DVOJBE
 
Socijalan sam čovjek
ispred katedrale pune snova
 
u kapu skupljam milodare
 
u nosnice miris bakalara s Dolca
u uši buku kotrljanja lubenica
 
uz ukazanje njihovih ispucanih srca
 
stalno u dvojbi
da skupljeno odmah udijelim
 
svima koje po pjegicama
na obrazima prepoznam sirotinjom
 
poput one na svjetlu smrznute trojice
drogeraša stisnutih uza zid
 
tamo im je beskućnicima najmekanije
 
sva četvorica smo izvan zakona
zabranjeni su opijati prosjačenje
 
prostitucija zavođenja slobodom
zasljepljivanja prejakim suncem.
 
 
NOTRE DAME U PLAMENU
 
Možda sam doista priglup
nikako kao drugi ne mogu razumjeti
 
kako mogu gorjeti tvoje haljine
odjeća Naše Gospe uz uličnu svirku
 
možda iz posve tričavog razloga
nisam uvijek s onima koje nije strah krvi
 
izjednačavajući sve okrutnosti
premda kao svi imaju dva dijela srca
 
sa sjekiricom između dišu drsko
njima se nikad kao meni ne zavrti u glavi
 
na nebu sam otporni anđeo
na zemlji škripi mi jezik u stupici.
 
 
IZDVOJENI APOKALIPTIČAR
 
Apokaliptičar s kosom
sjašio je s konja
 
kosa liže rosu
s mlade djeteline
 
livada je ravna ploča
konj je zarzao
 
čuvajmo vratove
s kunama zlaticama
 
ljubeći se divlje
veličanstveno

prkosno ne odustajući
da nas čuje bog.

 

 
 
 

Jovica Aćin

Hodač

Teško mi je da zamislim da postoji neko od svih koje poznajem a da ne zna da mi krov prokišnjava. O prokišnjavanju pričam svima i zbog tog kukumavčenja počeli su mnogi i da me izbegavaju. Ali, prokišnjavanje čak i nije strašna stvar u mom obitavanju pod limenim krovom u poređenju s pojavom koju nazivam hodač. O hodaču se ne usuđujem da ikome govorim.

Kad duva košava, a ja ležim u postelji, pokušavajući da zaspim, nastupa vreme hodača. Čim vetar zahuji, on se javlja. Čujem ga kako neumorno hoda po bakarnom limu iznad mene. Jasno razaznajem da mu je jedna noga drvena. Slušam hod tog vetrenog bića, hod koji mi, dabome, ne dopušta da zaspim. Ponekad mi šum hodanja nalikuje Morzeovim znacima. Crta, tačka i tako dalje. Brojim hodačeve korake. Da li me to zove u pomoć? Ili ja to zovem u pomoć, a on moje neme krike prevodi u svoje teške korake, koji se nikako ne zaustavljaju, čak se i ne stišavaju nego bivaju sve jači? Navikao bih se možda na njih da su preteći, ali oni nisu preteći. Oni su kao kukanje, sve bešnje.