Draško Sikimić

SKORJELA KRV

Gdje srljaš? U novi početak?

Živi malo u ruševinama,

voli svaki slomljeni kamen,

udiši barut svog uništitelja,

progutaj šaku zemlje,

bez prozora gledaj u svijet,

nek te svako mjesto bode,

posjeci se gdje god dirneš,

nek ti život upadne u oči,

čim ih otvoriš,

nakon neprespavane noći;

i ako ikada kreneš novom početku,

zakasni do vrhunca sumnje,

i ponesi kamene oštrice,

miris baruta i skorjelu krv. 

TAMNODUŠAN

Uputih pogled ka nebu 

i nemirno uzviknuh:

O, ti divni šareni svode,

navuci neprobojne oblake!

Brzo zaštiti zvijezde svoje!

Jer večeras sam, opet,

mračniji od noći;

i plašim se, 

o, ti bogata beskonačnosti,

da im takav...

tamnodušan,

ne ugasim sjaj vječni,

ako noćas ne zatvorim oči.

A zaspati ne mogu.

ZELENI UPALJAČ

Ta stvar u mojoj glavi želi da me napusti:

svaka noć njena je prilika

da kroz moje mirne izdisaje pobjegne,

ali njen zapaljivi miris me razbudi. 

Ja sam svoje sopstveno čudovište

koje otvori oči na svako škripanje dlaka u mom nosu. 

Moj mozak je obolio: povraćam otrovan vazduh;

ne želim nikoga blizu sebe

dok ta stvar u mojoj glavi ne nađe izlaz. 

Još jedna noć prolazi: ja na krevetu,

jedan sasvim obični zeleni upaljač u mojoj ruci;

njušim plamen i čekam da planem.

PLAČU LI ĐAVOLI?

Opet sam na igralištu,

tom divnom mjestu suočavanja,

ali već danima đavola nema:

je li to moja dokonost pokvarena?

Jesam li bio grub prema njemu,

leži li sada uvrijeđen u nekom ćošku?

Ostao je prazan njegov presto;

očekuje li od mene

da zauzmem njegovo mjesto?

Pitam se 

ima li mi ko dolaziti... 

Očekuje li da ja sad njega tražim,

kao on mene što je nalazio

gacajući kroz lokve mojih suza?

Plaču li đavoli?

STRAŽA

Sačma mi zapinje u grlu,

opet neko želi da ga lovim.

Rukama sam vezao grudi,

još znam kako miran da stojim. 

Ali, sve glasnije je njihovo zvanje,

za svoju divljač 

moju preciznost traže;

pa oni ne znaju 

šta je u kavezima mojim,

ne idem ja sa svoje straže.

GROBOVI ĆE DUGO ZJAPITI

Pomirili smo se sa zlom sudbinom:

sad nas više neće jebati. 

Povukla se u svoje odaje

i drka na naše stare nesreće. 

Niko više neće plakati

(osim od sreće)

i svi ćemo izborani umirati:

niko nikom na rukama 

neće zelen krvariti. 

Grobovi će dugo zjapiti.

ZAPIS IZ PEPELA

Goreći od njenog sjaja

i daveći se u njenoj ravnodušnosti,

čovjek je, mokrom rukom,

u svom pepelu zapisao:

„Potrebno je,

pretpostavljam,

dvije milijarde godina

da bi vremenski talasi

promijenili oblik moga srca,

pa da ono više nju ne prepoznaje.

Ali, odveć je poznato

da nijedna potopljena stijena

nije zaboravila sunčev sjaj.

Dok, isto tako,

nije zapamćeno

ni da se neko Sunce uznemirilo

zbog nekog spaljenog svijeta.“

U ZEMLJU

Bilo mi je trideset

kad su došle po mene 

tvoje oči

i odvele u pravcu sreće. 

Kako se samo svijet vidio

osvijetljen tvojim pogledom. 

O, kako je samo more bilo mirno. 

I kako sam samo volio jutro

i svako novo shvatanje

da postoji tvoj pogled. 

Kako su me samo lako nosile tvoje oči... 

Bile su mi trideset tri

kad su me vratile

i ostavile

u mraku koji ne poznajem. 

Da su me makar ostavile u zemlju,

pa da nikud više ne moram.

NEKA SE NA OVO 

POSJEČE TVOJA TUGA

Osluškujem krv:

tek ona ima šta da kaže.

Naučio sam vazduh kako da izdrži tišinu.

„Važno mi je“, šapće vazduh,

„da ne proizvedem gorčinu.“

Ako mi otvoriš vene

da u njima nađeš dokaze o sebi,

gledaj pažljivo:

voljom ću krv zadržavati zbog tebe,

da čuješ kako tebi i samo tebi govori:

„Radost mi je,

radost

što tvoje tijelo diše.“

Ali ti - ćuti,

i pokaži sreći kako da postoji;

neka se na ovo posječe tvoja tuga.

UDALJENE RUPE

Ne rađam se više

iz kreveta ustajem samo da bih pobacio dan

da u meni ne trune

ležim na željama da utrnu

jer samo na beželjno tijelo mogu da navučem košulju

moja koža je postala ludačka

ljudski rod se usmrdio

i samo sam sa tobom imao želju

da ga zaprsnem novim mirišljavim životom

i da vjerujem da naš mali čovjek

kad odraste

ne bi smrdio

ali gledaj gdje smo se u posljednjem sudaru odbili

izumrijećemo u udaljene rupe

MOJE POSLJEDNJE MORE

Tvoji bokovi su omiljeno pristanište mog broda,

jer u njima se, više nego igdje, traži ljubav. 

Ja sam lažov koji se noću iskrade do tvog pupka,

i sa tog mjesta započinje svoju obmanu,

dižući na uzdah sve dlačice na tvojoj koži. 

Ja sam prokleti kapetan

koji izaziva more protiv sebe

i čiji brod je tonuo kod tvog srca:

toliko puta je gledao dno 

pa opet izlazio na tvoj vjetar,

jer i tvoje more je prokleto

i voli bezimene trgovce strastima. 

Ali ja ne prodajem ništa:

samo lažem i kradem po tvome tijelu. 

Ako nas ikada uhvate 

biću tvoj pirat do kraja,

goreću sa tobom na trgu,

i kad nas budu vezali za lomaču,

tražiću samo da budem okrenut prema tebi,

tvojim bokovima,

mome posljednjem moru.

VJETRU NISAM LAGAO

Ostao sam bez misli o tebi, 

sve što sam želio da ti kažem

govorio sam pred vjetrom:

jedino sa njim o tebi pričam. 

I upamti ovo: jednom će taj mangup

u planinama napisati knjigu o tebi;

šume će nositi tvoje ime na granama. 

Ako me se ikad uželiš, draga - idi u šume!,

tamo će me, kad me ne bude, najviše biti,

tamo me i sada najviše ima. 

A šuma,

šuma nikada neće prestati da te drži,

i granama vjeruj sve što ti kažu:

vjetru nisam lagao.

RAĐANJA

Prvi put sam se rodio

kad sam se rodio

i nisam znao ništa;

plakao sam,

imao sam četiri kila i dvjesta

i bio sam dug četrdeset i šest.

Drugi put sam se rodio

kad sam upoznao nju

i nisam znao ništa;

smijao sam se,

bilo mi je dvadeset i sedam

i mogao sam stojeći

da zamijenim sijalicu.

Treći put sam se rodio

kada se rodila ona,

bila je teška kao...

kao vekna hljeba!;

smijao sam se

i plakao,

bila je duga pedeset i dva,

a ja sam mogao stojeći

da je podignem i dodirnem nebo.

OTKUCAJI KAMENA

Čovjeku je laknulo

i on reče:

„Pao mi je kamen sa srca!“

pa stavi ruku na grudi

da to potvrdi,

ali on osjeti hladnoću,

teška studen pod rukom mu bi,

i tad čovjek shvati:

„To je meni srce palo,

a ne kamen!“

CIRKUS

Teško je bilo šta reći,

ili bilo šta napisati

među toliko neslušača

i nečitača,

a naročito je teško

među toliko brbljivaca

i piskarala.

Teško je biti duhovit

među toliko cirkuzanata,

i biti svoj

među toliko tuđih,

i biti jedinstven

među toliko istih.

I teško je biti čovjek

među toliko ljudi,

a posebno je teško biti niko

među tolikim

samozvanim ličnostima.

SIT LJUDI

O gladnima niko ne priča više

Shvatio je to i on

Dok su sa velikog TV-a

Popodnevne vijesti išle

U pariškom restoranu

Gdje je ministar sa ministrom

Svoje omiljeno vino pio

Na tamna kuhinjska vrata

Istrča čovjek u bijelom

I zadihanim glasom reče:

Hljeb u pekari se ubio.

VJETAR JE UŠAO U GRAD U 01:54.

ležao sam u mraku i sve sam čuo

prvo je počeo da klizi po podu i mete ulice

ustao sam i prišao otvorenom prozoru

i vidio ga kako zalazi u sve ćoškove

kao voda

i najzad se uzdiže kao plamen

uz zidove i stabla

i zahvata prozore i grane

tu je neko vrijeme ostao da šamara i rve

gledao sam ga

i pomislio kako baš ovaj žuri na more

brzo je kupio mirise varoši

on mnogo može da ponese

čekao sam

jer znao sam da će me dodirnuti

jer on nikog ne ostavlja

potom je nestao nečujno kao dim

iz kartonske kutije na ulici

pored bandere

izlazila je tišina

zatvorio sam prozor i vratio se u krevet

sanjao plažu i mjesec.