Neizrecivo
Te je godine ljeto došlo brzo, nakon dva proljetna
tjedna utaborilo se već u travnju i otad, skriveno, grijalo sve nas koji se
nismo znali obraniti. Cijeli svibanj protekao je u skrivanju pod tendama, u
klimatiziranim kafićima, hladovini drveća. Svi su rogoborili protiv nevidljive
pošasti, ali nisu joj mogli stati na rep. Do svibnja bili smo kuhani i pečeni.
Na trećoj godini studija Engleskog jezika i
književnosti, negdje pred kraj drugog semestra 2000., kad smo se svi stali
manijakalno snalaziti svaki na svoj način da nadoknadimo ono što smo trebali naučiti
tijekom godine i tražiti skripta iz predmeta na čija predavanja nismo dolazili,
kad se u toplom zraku osjećala takva nervoza da ti je bilo muka boraviti među
ljudima i kad su studenti trčali hodnikom kao da će tako dobiti na vremenu za
učenje, prišla mi je Dijana Ravlić i pitala me hoću li joj posuditi skripta iz
Semantike. U hodniku ispred Sedmice bilo je tridesetak studenata koji su,
čekajući predavanje, agresivno tumačili jedni drugima lingvističke koncepte i
stvarali priličnu buku poput burzovnih mešetara. Zbog toga, a i zbog same
Dijane mislila sam da sam pogrešno čula. Dijana je na predavanjima sjedila u prvoj
ili drugoj klupi i upijala profesorove riječi, ponekad čak pokrete i uzdahe.
Bila je dio agregata koji bi se zabio u prednji dio dvorane i kameleonski poprimio
boju klupa. Fronta se mahom sastojala od okorjelih štrebera i vrijednih dobrica
koji su pozorno pazili da nauče sve iz skripta, ali ništa mimo toga. Tu smo
pojavu mi ostali nazivali “sindromom seoske učiteljice”. Dakako, danas sam
svjesna da je u tu sintagmu bilo uloženo mnogo pogrešnog značenja kao i da neki
od studenata iz prvih klupa nisu bili zaslužili da ih se vrijeđa. Dijana je
bila jedna od onih koji su zapravo pokazivali naznake osobnosti i stila u
odijevanju za razliku od drugih neuglednih pojava koje kao da su odjeću birale
u nekom ormaru iz osamdesetih. Dijana nije poput drugih tupo sjedila i
bilježila stvari bez razumijevanja. Često se javljala da joj profesori objasne
ovaj ili onaj koncept, za razliku od ostatka studenata koji se bojao
progovoriti da ne bi slučajno ispao glup jer to bi onda bilo zapisano u
zvijezdama. Svejedno, žalac Anele Tobolčar pogađao je i nju: “Tako mi mog
tobolca, Ravlićka je oprala kosu!” Dijana mi je rekla da nekoliko puta nije
bila na predavanjima pa bi se htjela ukompletirati. Iznenadilo me što je
skripta tražila baš od mene jer taj su kolegij slušali svi studenti na trećoj
godini, a dobar dio ih je doista dolazio na predavanja jer je profesor bio
oštar pas. Mogla je pitati koga od svojih štreberskih prijatelja. No skripta
sam joj spremno dala. Napisala mi je broj telefona i dogovorila se sa mnom da
će ih fotokopirati unutar pet dana.
Skripta su odmah sutradan bila kopirana i dok mi ih
je Dijana pružala, sjetila sam se da imam rupu između predavanja. Bilo je
podne, a moje Prijevodne vježbe počinjale su u dva. U tom blistavom trenutku lucidnosti
shvatila sam da ću ubijati vrijeme na hodniku, ali da bih ga mogla ubijati i s
Dijanom na kavi. Kad sam je pozvala, lecnula se jer ljudi iz prve klupe nikad
nisu išli na kavu. Viđala sam ih na hodniku kako sjede na prozoru i čitaju
bilježnice ili kako se klatare ispre faksa s torbom na leđima, no baš ih nikad
nisam vidjela u fakultetskoj kantini. Dijana je pak pristala pa smo sišle u
kantinu iz koje se stubama prema glavnom hodniku dizao val graje. Probile smo zvučni
zid i, ušavši, sjele na slobodnu klupu nasuprot šanku. Klimatizirana kantina
donijela je određeno olakšanje i tad sam pomislila da bih radije sjedila ondje
s bilo kojim štreberom s naše godine, nego trpila vrućinu na hodniku. Pitala
sam je koliko misli učiti za ispit. Bio je to odličan način za početak razgovora,
a ujedno korisna informacija. Odgovorila je da je već pročitala knjigu i da
treba proučiti samo skripta. Neće joj trebati više od dva tjedna pa će stići
izići na predrok. Meni predrok nije bio ni u peti, a skripta nisam mislila
maziti dulje od tjedan dana. Semantiku sam namjeravala polagati ili na drugom
roku ili u jesen. “Imam sad neke seminare na Komparativnoj koje moram odraditi”,
muljala sam.
“Komparativna ti je drugi predmet? Blago tebi, tamo
je sigurno super.”
“Pa, okej je. Profesori su normalni, pristupačni, ne
traže mnogo, što možda i nije dobro...”
“Ali mnogo čitate, je li?”
“Da, ako želiš, ali mnogi čitaju sažetke knjiga.
Nije baš da pročitaju cijelu zadanu literaturu.”
Zamislila se. “Kako je to... pokvareno. Neki bi bili
sretni da im je to zadaća.” Zazvučala je tako naivno, ali ozbiljno.
Pokraj zadrtog oca koji je želio da se što prije uda
i zaposli jedva se izborila za studij. Maknula se od obitelji koja je živjela u
Zaprešiću i rekla da se onamo više ne vraća. U Zagrebu je živjela sama u malenu
stanu i preživljavala radeći na Konzumovoj blagajni.
“Imaš prilično mnogo nove robe za jednu blagajnicu”,
rekla sam joj jer sam je gotovo svaki put vidjela u nečem drugom. Dijana se osmijehnula.
“Posuđujem je od prijateljice.”
Prošao je predrok iz Semantike i Dijana ju je uspješno
položila. U znak zahvale donijela mi je malu Milkinu bombonijeru u obliku srca.
To nitko nije radio zbog posuđivanja skripta i bilo mi je neugodno.
“Daj, Dijana, pa nisi morala”, obrazi su mi se
zažarili. Društvo s Komparativne s kojim sam sjedila znatiželjno je pogledavalo
bombonijeru čiji su se čokoladni bomboni topili od vrućine.
“Ma šta nisam, pomogla si mi”, odsjekla je nekako
grubo, kao da nije dopuštala pogovor.
Osjećala sam se dužnom uzvratiti joj uslugu pa sam
je pozvala van. U petak sam s komparatistima išla na koncert u Spunku, svirali
su Quaint Witch. “Bilo bi mi drago da nam se pridružiš.” Ona se isprva nećkala,
kao da mora pitati neku višu instancu u kantini za dopuštenje, no nakon
određenog je nagovaranja pristala.
U petak navečer našla sam se s Jogijem na Glavnom
kolodvoru i rekla mu da čekamo još dvije cure. Ostatak ekipe trebali smo
dočekati u Spunku. Bila je vruća večer i Jogi se znojio kao i obično.
“Jesu zgodne?” upitao je. Jogi je bio homoseksualac
kojem je bilo važno da su ljudi s kojima se druži lijepi ili dotjerani bez
obzira na spol. Oduševljavale su ga cure koje bi se tako našminkale da ih je
bilo teško prepoznati. Raspravljali smo bez kraja i konca o korektnosti njegova
estetskog snobizma, ali on nije popuštao govoreći da je posrijedi njegovo
neotuđivo pravo da vrijeme provodi u društvu lijepih ljudi.
“Pa ova jedna dobro izgleda. Ima dugu smeđu kosu.
Drugu još nisam vidjela.”
Dijana i
prijateljica došle su točno u minutu. Prijateljica je hodala iza nje. Taman sam
htjela upoznati Jogija i Dijanu kad mi je pogled pao na prijateljicu. Bila je
potpuna Dijanina kopija, preslika indigo papira. Usko blijedo lice uokvireno
smeđom kosom, izražene jagodice i visoko čelo. Da je prijateljica imala malo
širu čeljust, bile bi identične. Ruka mi je ostala visjeti u zraku. U
međuvremenu su se Jogi i Dijana sami upoznali, a zatim se Jogi rukovao s
prijateljicom. “Anđa, drago mi je.”
Jogi je pokrenuo temu prije mene: “Vas dvije ste
sestre?”
“Ne”, odgovorila je Dijana.
“Al’ potpuno ste iste. K’o blizanke. Ti si malo viša
i imaš užu glavu”, odmjeravao ih je Jogi pokazujući prema Anđi.
“Nismo sestre”, rekla je Dijana nestrpljivo. “Kamo
god dođemo, uvijek slušamo jedno te isto. Već mi je postalo glupo izlaziti s
Anđom. Ljudi se iščuđavaju kao da gledaju peteronogo prase.” Stigao je autobus
za Novi Zagreb i mi smo se ukrcali. Gnijezdeći se u sjedalu kao kokoš, Jogi se
ispričavao. Nije mislio ništa loše.
“Ma u redu”, rekla je Dijana. “Znamo se iz srednje u
Zaprešiću. Ona je išla u niži razred. Zapravo smo se upoznale tako što su nas
ljudi iz drugih razreda brkali.” Anđa je cijelo vrijeme šutjela; lice joj je
odavalo potpunu ravnodušnost. Stigli smo za deset minuta. Dok smo hodali
pločnikom ispred Nacionalne knjižnice, Jogi mi je šapnuo: “Iste su!”
“Psst!” odvratila sam.
“Ali, ono, iste.”
Dio naše ekipe već je bio u Spunku. Splitski
industrial bend Quaint Witch još nije počeo svirati; na stejdžu su iskušavali
opremu. Klub je bio ugodno popunjen. Tomislav, Branka i Igor sjedili su za šankom.
Tomislav nam je mahnuo. Došla sam do njih i upoznala ih s Dijanom i Anđom. Prva
riječ koju je Tomislav izvalio bila je “blizanke”. Objašnjavanje se zakoturalo
iz početka. U međuvremenu Quaint Witch je zauzeo položaje na pozornici i
zasvirao.
“Nisu sestre?” urlala mi je Branka u uho. “Identične
su!”
“Znam”, rekla sam, “ali očto nisu.”
Igor je dobacio da su trebale kupiti smo jednu kartu
i ući druga deset minuta nakon prve. Ne znam je li mu to bila nova strategija
upucavanja, ali se Dijana samo kiselo nasmiješila.
“Ma kladim se da su sestre, samo zajebavaju”, rekla
je opet Branka.
“Ma šuti, čut će te!” prosiktala sam.
Kad je Quaint Witch završio svirku, brzo smo se
uvalili u separe do prozora koji se upravo oslobodio. Igor nije prestajao
buljiti u Dijanu i Anđu. Jogi ga je munuo u rebra. Obje su imale ovalna,
duguljasta lica s oštrim pregibima na kojima su se crne oči isticale poput
pikula koje cakle na suncu. Dijanin je pogled bio je nešto oštriji, a Anđin
snen. Dijanina je kosa bila duža dok je Anđina sezala do uha. Rekao bi čovjek
jedina uočljiva razlika na njima. No nakon određenog promatranja do izražaja su
došle sitne razlike: Dijanini uglovi usana bili su blago zavinuti prema dolje,
a Anđini ravni; Anđa je imala jedva primjetno veće rupe na nosnicama. Jedva
primjetno.
Svibanj se bližio kraju, studenti su postajali
nervozniji, temperatura sve viša. U jednom trenutku bila je dosegla 39
stupnjeva u hladu i mislila sam da je to poput kakva predznaka kraja svijeta.
Kod svakog odlaska na faks dobivala sam dojam da je apokalipsa blizu. Noću više
nije bilo kukaca kao prethodnih godina, sve se pretvorilo u veliko mrtvilo.
Nakon izlaska u petak obuzela me neka neodređena
odvratnost koje se nisam mogla otresti. Budila sam se s osjećajem da nešto nije
u redu, da je napravljen neki propust. Osjećaj me pratio posvuda, osobito na
fakultetska predavanja. Bojala sam se da ću na njima susresti Dijanu pa sam
dolazila pred sam početak, kad je ona već davno bila zasjela u prvu klupu, i
sjedala što dalje. Ona i Anđa bile su previše slične da ne bi bile sestre, bile
su toliko bliske da su si posuđivale i odjeću. Ali valjda sam najbolje znaš
jesi li s kim u rodu, a Dijana je bila daleko od osobe koja bi izvodila viceve.
No ili su one lagale, u slučaju čega se više nisam htjela imati posla s njima,
ili je priroda napravila genijalan eksperiment. Kolike su šanse da susretneš
svoju polovicu tijekom životnog vijeka?
Palo mi je na pamet da zapravo sve to nije ni važno,
nisam se morala družiti s njima. Udaljit ću se i sve će biti kao da se nismo ni
upoznale. Njih dvije moći će svoje šale izvoditi pred drugima i drugima
tumačiti da nisu u rodu što god da je bila istina. Metoda je potrajala:
prolazila sam hodnikom ne gledajući Dijanu, pretvarala se da je ne vidim u
predavaonicama, izbjegavala je kad bih je ugledala na putu za faks i između
predavanja skrivala se u kantini. Ona je prihvatila igru i nije mi se obraćala,
kao da je bliskost uspostavljena u onih tjedan dana od posuđivanja skripte
preko odlaska na kavu do izlaska bila gluma. Nakon tri tjedna te farse ispred
Filozofskog sam uočila Anđu. Stajala je naslonjena na stup i pušila. Vrućina je
bila velika i nesnosna, zrak je treperio i Anđa je bila kao fatamorgana.
Mislila sam jednostavno proći pokraj nje, ne bi me ni vidjela; no tad je naišla
Dijana i zagrlila Anđu. Sjele su na stube koje su vodile do ulaza. Gledala sam
ih poput voajera, nisam se mogla maknuti. Ljudi su prolazili pa je moje mjesto
bilo prilično dobro kamuflirano ostalim studentima koji su se motali po terasi.
S vremena na vrijeme Dijana bi zagrlila Anđu, a ova se prepuštala laganom
drmusanju.
Ostatak dana potratila sam razmišljajući o njima
dvjema. Zašto mi je toliko smetala pomisao da nisu sestre? Zašto mi je njihova
sličnost bila nepremostiv dokaz? Bila je pala noć, a ja sam još strugala po tom
pitanju sve dok se nije potpuno izlizalo i postalo izlišno.
Sljedeći dan, prije sata Teorije prevođenja, prišla
sam Dijani i, odvevši je u stranu da drugi ne čuju, pitala je predstavlja li
sestru iz zabave kao prijateljicu. Zvučala sam samoj sebi i kao pokvarena ploča
i kao manijak. Trebala sam samo dodati: “Jer ako je tako, gorjet ćeš u paklu.” Dijana
me gledala s gađenjem. Oči su joj se pretvorile u buru: “Tko si ti da me to
pitaš?” Zatim je upitala: kakvu je to igru mogla igrati, koju korist bi imala?
“Anđa i ja upoznale smo se tek u srednjoj školi pa
ni tad se nismo družile. No stalno smo slušale od učenika do profesora kako smo
slične. Tisuću puta su nas pitali jesmo li sestre i isto toliko smo puta
ljubazno odgovorila ‘ne’, ali u zadnje vrijeme počinjem gubiti živce. Taman
misliš da je bilo dosta iščuđavanja, da su ljudi to nadišli, okrenuli se nekom
pametnijem obliku zabave, kad se netko opet sjeti da smo slične i sve počne
iznova. Kao da nema bolje stavri, nego ljudima podmetati srdnjoškolsku šalu.”
Pozvala me k sebi na čaj poslije predavanja. “Dođi
da ti nešto pokažem.” Nisam imala ništa na rasporedu pa sam otišla s njom preko
ceste do Kupske ulice, iste one koja će se za deset godina urušiti i nestati
pod vodom. Zrak je treperio i imala sam osjećaj kao da sam u nekom snu. Uspele
smo se izlizanim stubama čiji su rukohvati bili truli i masni. Na drugom katu
Dijana je iz jakne izvukla ključ i otvorila vrata. Anđa je sjedila u kuhinji.
Nije me pozdravila.
“Sjedni. Anđa je prespavala kod mene. Sad će ići na
faks”, rekla mi je Dijana. Sjela sam na jedan od dva plastična stolca na
rasklapanje koji su bili za kuhinjskim stolom. Anđa je sjedila na kredencu i
listala časopis. Dijana je zamaknula za vrata sobe i ubrzo se vratila s
indeksom. Sjela je pokraj mene i otvorila ga. Bio je Anđin. “Je l' vidiš
prezime?” upitala me Tihana. Anđa Ozmec, rođena 1980., dvije godine prije
Dijane. Studirala je dizajn. Osjećala sam se kao da me netko polio kantom punom
tekućeg srama.
“Okej, okej, vjerujem vam”, rekla sam.
“Još misli da smo sestre”, okrenula se Dijana Anđi.
“Ne, vjerujem vam. Ozbiljno. I ispričavam se što sam
ti uletila s tom idejom. Molim te, oprosti.”
“U redu je”, rekla je Dijana.
Ogledala sam se po stanu. Bio je malen, s trošnom
drvenarijom i prljavom smeđom tapetom za pod koja se na jednom kraju odlijepila
i stršala u zrak. Iza mene, rekle su mi, bila su vrata kupaonice, a ona vrata
preda mnom vodila su u spavaću sobu. Dijana mi je napravila zeleni Franckov čaj.
Čekajući da se ohladi, Dijana i ja nespretno smo pričale o Jezičnim vježbama
čiji je ispit bio blizu i o svojim lektorima. Dijanu su mučili određeni i
neodređeni članovi i nije znala kako da se istrenira, osim čitanjem. Anđa nije
silazila s kredenca.
Na odlasku nekako nagonski krenula sam prema spavaćoj
sobi koja je bila usput. Jedva da sam izustila: “Smijem li?” Zastala sam na
vratima. Soba je bila mala kao i kuhinja i također žudjela za krečenjem. U
jednom uglu bio je ormar, a preda mnom krevet. Jedan krevet. Zacijelo sam složila
zabezeknutu facu jer je Dijana požurila reći da su silom prilika obje spavale
noćas tu, ali da to nije ništa neobično. Pa ni situacija u domu nije se mnogo
razlikovala od ove. Osjećala sam da ovo nije prvi put da je Anđa prespavala kod
Dijane, a možda su zapravo stalno spavale zajedno. “Da, razumijem”, riječi sam
izgovarala kao da sam pod pritiskom. Otišla sam uz kratak pozdrav.
Sljedećih dana ponovno sam izbjegavala Dijanu, ovaj
put bez nekog jasnog razloga i opravdanja. Anđa je prespavala kod nje na istom
krevetu. Ona se držala svojih prvih klupa i nije se okretala prema meni.
“Možda fakat nisu sestre”, rekao je Jogi s čije se
brade cijedio znoj. “Mislim, različito se prezivaju...”
“Spavaju zajedno u krevetu!” graknula sam tako da se
ostali dio kafića okrenuo.
“Pa što ako spavaju? Lezbe su.”
“Da su lezbe...” počela sam, ali nisam znala
završiti rečenicu.
“Pridaješ tome preveliku važnost”, Jogi je mirno
otpio gutljaj piva mjerkajući jednog dečka u uglu.
“A tebi bi bilo okej da spavaš s cimerom u istom krevetu?”
“To je druga stvar. Kod vas žena je drukčije.”
“Ti ćeš mi reći! U redu je ako se žene pipaju, a
muškarci ne smiju?”
“Ne, mislio sam da ženama ne smeta toliko fizički
dodir s drugom ženom, pogotovo prijateljicom. Muškarcima smeta miris drugih
muškaraca, a kamoli ne i dodir.”
“Reci što hoćeš, ali to je previše dodira za ženu.”
“Je l' imaju jednu deku?” upitao je Jogi.
Postupak mi je bio grub, a zaključak radikalan. Pa
što ako su spavale u jednom krevetu? Što ako su se i dodirivale? Koliko sam
puta na tulumima zaspala između nepoznatih ljudi koji su poput mene prilegli
zbog alkohola. Uostalom, zašto je spavanje u istom krevetu sa sestrom bilo
normalnije od spavanja s drugom heteroseksualnom osobom? Na faksu sam našla
Dijanu. Buljila je u popis ocjena ispita iz Teorije prevođenja. Dobila je
peticu.
“Ej, Dijana, oprosti”, rekla sam. Ona se osvrnula i
pogledala kroz mene kao da me nema pa nastavila gledati ocjene.
“Nema veze. Već sam navikla.”
“Ne, ozbiljno, oprosti. Nemam se pravo tako
ponašati.”
Dijana se okrenula prema meni i gledala me. “Dobro”,
rekla je i nastavila gledati ocjene.
“Ajde s nama u petak u Jabuku”, rekla sam joj.
“Moram učiti.”
“Svi moramo učiti. Napravi pauzu.”
“Vidjet ću.” Odgovori su joj bili na granici
tolerancije sugovornika.
“Onda se čujemo?” upitala sam i na
tome je ostalo.
Prošli su srijeda i četvrtak, a od Dijane nije bilo
ni traga ni glasa. No u petak poslijepodne nazvala da mi kaže doći i povesti
Anđu. Na Britancu će uzeti bus koji vozi do Jabuke. Veselo sam krenula odabrati
večernju opravu te sam stala razmišljati kako ću se našminkati.
Anđa i Dijana došle su prije nas, oko 23 sata. Nisu
ništa naručile zbog love, a nisu htjele ni da ih častimo. Mi smo pak došli u
dvanaest i s pivom u ruci stajali u prostoriji gdje je bio šank. Nakon što smo
izmijenile par riječi, njih su dvije stale u prolaz između prostorije sa šankom
i one za ples. Ekipa još nije došla, dio je bio na terasi pa se u disku još
moglo disati. Dijana je stajala mirno dok se Anđa uvijala u ritmu Midlife Crisisa. Gledala sam im lica,
tako slična, a razdvojena milijunima DNK-a, smeđu kosu što je nehajno lelujala,
pikulaste oči koje su blještale u mraku, krivudave obrve i izbočene jagodice.
Nosevi su im bili gotovo ravni i uski, usne tanke i jedino je čeljust kod Anđe
bila uža. Razlika jedva zamjetna na licu. Tad sam, buljeći u njih, primijetila
da Anđa miče kosu s očiju isto kao Dijana; isti pokret zahvatio bi pramenje na
očima i odbacio ga unatrag. Tad sam tek uočila da im je pokret uobičajen; bio
je ujednačen do tančine. Osjetila sam da se u meni javlja nešto jetko, kao kad
popiješ gorak sirup protiv kašlja. Tijela su im bila jednako razvijena:
povijena ramena s ovećim grudima na koja je sjeo dugačak vrat. Počela je neka
pjesma i Dijana je također počela đuskati. Obje su sinkronizirano dupetom
izvodile osmicu kao da su na fitnesu.
“Ma kog vi zajebavate!” rekla sam i otišla na šank
gdje su bili Jogi i Branka.
“Jesi štogod upecala?” upitao je Jogi.
“Da, to da su ove dvije ipak blizanke.”
“Joj, daj nemoj s tim...” Jogi se namrštio.
“Jebo me pas ako nisu!”
“Pa što ako jesu?”
“Ne mogu se družiti s nekim tko mi bezočno laže!”
Sad je miran razgovor prerastao u viku.
“Možda ti od nje tražiš informaciju koja te se ne
tiče.”
Krenula sam
prema susjednoj prostoriji. Jogi me pokušao zaustaviti, ali me nije uspio
primiti za ruku. Progurala sam se do ulaza u prostoriju, no dalje nisam mogla
jer ga je blokirao zid ljudi koji je nešto vikao. Nekoga su bodrili. Stala sam
ponovno gurati ljude te se naposljetku probila u krug. Taman sam čula DJ-a na
razglasu: “Ajmo svi pljesak za ove dvije mlade dame!” Okružene gomilom u
praznom krugu stajale su Dijana i Anđa i žvalile se. Životinjski su upijale
jedna drugu, potpuno se prepustivši osjećaju, kao da ne znaju gdje su.
Progurala sam se natrag do šanka.
„Što je bilo?“ upitao je Jogi.
“Zajebala sam se.”
“Ha?”
“Ipak nisu sestre.”
“A sad nisu, je li?”
“Da, žvale se na podiju.”
“Jesam ti rekao da su lezbe?”
Večer je naposljetku dobro prošla jer nisam stigla
ponovno napasti Dijanu. Imala sam dojam da bi mi taj napad bio posljednji:
Dijana nije bila osoba koja je trpjela tuđa sranja. Sretna, u taksiju sam
pjevala Zombie Cranberriesa, a Jogi i
Branka su me znakovito pogledavali.
Druženje se nastavilo bez turbulencija, bez
iznenadnih spoznaja da nam nešto smeta. S Dijanom sam provodila prilično mnogo
vremena. Postale smo prisne te si počele povjeravati intimne stvari. Dijana i
Anđa su se grlile premda ih nikad nisam vidjela da se drže za ruke. Nakon
studija sve sam ih rjeđe viđala; s vremenom smo izgubile dodir. Međutim, svako
malo naletale smo jedna na drugu u knjižarama, kafićima i ulicama pa bi se tad
potegla rasprava o tome da bismo se trebale naći i reći si sve što mislimo i
osjećamo jedne prema drugoj. No ti su susreti bili sretne okolnosti, ali su zbog
ove ili one obaveze ostajali samo na tome i nisu se prolongirali u nešto veće.
S dvadeset i šest godina sam diplomirala, godinu dana kasnije nego što je bio
zadani rok, i nakon osam mjeseci honorarnih poslova zaposlila se kao novinarka
na Tportalu. Kad sam dvije godine kasnije srela Dijanu u Bogovićevoj ulici,
rekla mi je da ima devetomjesečnog sina. Postala je profesorica u srednjoj
školi i trenutno je bila na porodiljnom. Za Anđu ne znam kamo je krenula. S dvadeset
i devet upoznala sam Karla, svojeg
budućeg muža i nakon kratkog nagovaranja krenula s njim na putovanje vlakom po
Europi. Prošli smo Bugarsku, Poljsku, Njemačku, Luksemburg, Francusku, zbližavajući
se tijekom putovanja neprimjetnim sitnicama. U hostelu u Francuskoj prvi put
smo vodili ljubav i zacijelo previše bučali jer su se ostali gosti u sobi
meškoljili. Po povratku unajmili smo stan na Krugama koji smo tri godine
kasnije otkupili kreditom. Kad sam imala trideset i dvije, došao nam je Antun,
a dvije godine kasnije Lovro. Karlo je dobio bolji posao. S trideset i šest
postala sam urednica vanjske politike. Antun i Lovro krenuli su u školu. U
nedostatku vremena zaposlili smo čistaćicu koja je jednom na tjedan prala
kuhinju i kupaonicu. Dnevnu sobu nije pospremala jer je bilo pravilo da je
vječito razbacana, neuredna kao da ju je razorila bomba. Čistačica se prezivala
Ozmec i stanovala je u Zaprešiću. Prvih nekoliko susreta nisam uočila
koincidenciju, no onda, dok je jednog poslijepodneva strugala zagoreni lonac,
sinulo mi je: “Poznajete li Anđu Ozmec?” Osmijehnula se i rekla: “To mi je kći.
Ako mislimo na istu Anđu.” “Da, ova moja prijateljica bila je iz Zaprešića.
Mršava, smeđa kosa...” Gospođa Ozmec je kimala glavom.
“Pa kako je Anđa? Što radi?”
“Dobro je. Sad živi sa sestrom na Črnomercu. Radi
nešto s kompjutorima; ja vam to ne znam objasniti. Znam samo da u firmi sjedi
za računalom.”
Nisam reagirala, nego sam nastavila slušati. “Nisam
znala da ima sestru.”
“Da, zove se Dijana. Starija je od Anđe dvije
godine.”
Osjetila sam tup udarac posred lica. Obuzeo me
osjećaj da si glup i jadan istovremeno. Za trenutak zaboravila sam da sam u
svojem stanu, da razgovaram s nekim, da stojim uz stakleni stolić, da je svijet
planeta i pritom okrugla.
“Ali...” rekla sam bezizražajno, “Dijana se nije
prezivala Ozmec.”
“Poznajete Dijanu?” upitala je gospođa Ozmec.
“Da...”
“To s
prezimenom je nažalost neugodna priča. Moj muž i Dijana stalno su se svađali.
On joj je branio da se upiše na fakultet. Želio je da počne raditi odmah kad
završi srednju školu. Kad je došao red na Anđu, više nije bio toliko opsjednut
poslušnošću i zaposlenjem, ali Dijana je pregrmila jedno jako teško razdoblje.
Nije mu to oprostila i promijenila je prezime u moje djevojačko.”
Sjela sam na trosjed
i gledala u neodređenom smjeru zaboravivši na to kako izgledam pred gospođom
Ozmec. Pogled mi je lutao po namještaju, po podu, po zidovima i zavjesama, ali
ništa od toga nisam vidjela. Stakleni stolić izgledao je isto kao i komoda za
stare časopise, zidovi se nisu razlikovali od prozora, pod se možda izokrenuo
naglavačke. Zrak je bio zagušljiv ili mi se tako samo činilo. Svjetlost koja je
padala kroz prozor radila je šare na podu, a možda i nije, možda je samo ondje
ležala, mirno, spokojno, ne postavljajući nikakva pitanja.
