Tuesday, July 7, 2020
Draško Sikimić
Monday, July 6, 2020
Bora Ćosić
DVE PESME O BORI RADOVIĆU
RAZLIKE
Ne može se istom
vrstom reči
opisati klupa
devojka s knjigom
i ono što je u
čitanju preči
ovenčano ljubavnom
brigom
eh da mi samo mogu
bit iste grafičke
rase
razjasniti kako u
tom slogu
sveto i profano
izjednačava se
jer druga neka
leži sirovina
u reči klupa u
reči nervoza
pa kako onda ista
glina
tek odjedanput da
se tako sroza
morao bih biti u
svemu dvaput
u slavodobitnom i
bednom
nekad navući kapu
i kaput
tupu teskobu
jednom
PESNIČKO
ZNANJE
Da je još živ mogao
bi me poučiti
kako iz svakog
džepa zna da izvuče
ono što će devojku
poštara kumu mučiti
kako razumeti
stvari koje se ne uče
kako povezati se
može majsko predvečerje
hladan sok terasa i
ogledalo
kad stvari kod
njega kao jalovo iverje
daju mi znanje koje se nikome ne bi dalo
da nije bilo njegovog nauma
kako od sveg ovog
ropotarijuma
izaći treba miris
ljubomora i trauma
gole stolice pored
kritike uma
kineski lampioni i
firentinska čuma
mimo kifli i
hlebnjikovljevog zauma
Sunday, July 5, 2020
Jelica Kiso
Tri
kuće
U
početku
Raširene knjige i prozori i slike
nepopustljivo
istovremeno privlače i pružaju vraćeno
moje lice
uspomenu na moje lice u kojem nalazim
utočište očuvane stare intimnosti u izlivima i bujicama reči s kojima igra moje
telo iz dana u dan poput sumanutog sportiste
trese se, strada, skida prastaru školjku
kožicu iskrzanih ivica bačenu na obalu,
vezanu svetlozelenim travama iz razlabavljenih vešala prostranih dubina
udaljenosti
rastvarajući zidove kuće umesto zidova
konstruišući senke ili poeziju
neopipane elastične iluzije sa lakoćom
uigrano dejstvuju u mom stanu
u klici prebivališta ‒ živim, starim
poput dana
tu, zapravo, nosim suštinu u blagodetnom
polju u kojem stojim
trenutak pre nego što se prepustim svetu
Zaljuljana
školjka
Pod mlitavim jezikom živi svetlo zrno
bisera
reč, figura, mati
svetlosne trake koje u nekoj ludoj
strepnji zebu na ledenim visinama
sačinjavajući osakaćene rečenice oblaka
identitet pun nemira
drhtavi šapat što se troši
iz grla ili riznice mog snažnog stomaka
bez kraja
razvija se, raste, izaziva patnju i čak
prođe, možda skonča
u nekoj naročitoj tišini čije se buđenje
čeka
i reč
topla i drevna pod nemim jezikom
gle, protiče kuća
zaljuljana slika
samo na trenutak zaustavljen let vremena
još samotnije
ta halucinacija moje kuće korisnija od
tužnog sna
zaljuljana školjka pod krivim krovom
pojavljuje se bez ikakvog reda
treperi pustolovina njena
čudovište sačinjeno iz delova različitog
porekla
nikad na okupu
plovi i miruje
tu je u meni
odsutno biva
Detinjstvo
Otvaram duboki orman koji još u sebi
čuva senoviti ponor neocrtanih, nejasnih sećanja
nešto što se zbilo, nešto što je
proklijalo
tavan pun starudije
delovi utopljene kuće u kojoj smo ranije
živeli
dodirujući i sada i onda paučinu, paru,
izlizanu površinu nestalu
rastvoren nameštaj kuće koja više ne
postoji
zar
nije ponor tek sredstvo samouništenja?
pitam se da li smo stigli do osovine oko
koje se okrećemo
misleći pomoću sna
sećajući se kuće čiji temelji poseduju
školjku podruma, ostave
topli grob, njegovo skapavanje, jecaj
koji se udaljava
‒ ako si u stanju
ako me možeš poneti na rukama
ulazimo u svet detinjstva, u nekadašnju
naviku koju danas još samo poezija može da završi
dubimo svoj miris cveća lavande što se
suši na gustoj topoli među sivim papirima
memoari trajniji od uspomena ili
poslednjih vrednosti sna koje pamtimo i prenosimo iz duše u dušu
presipamo i prolivamo u ime voljene kuće
koja se sada jasno ‒ ne kreće
koja je statična, mrtva
dok naše duše igraju okolo, naše duše ‒
begunci, skitnice
dahću, švrljaju i gluvare
Saturday, July 4, 2020
Slavko Jednričko
PISMO ŽENSKOJ DUŠI
Otkako me ništa ni za što ne veže
svakog mjeseca šaljem pismo
izmišljenoj osobi uvijek na drugu adresu
na omotnicu krišom utisnem vreli poljubac
kako mi se izljubljeno pismo ne bi vratilo.
krv je
nadirala u stan ispod praga
koja vas
je nagovarala da je sanjate lijepom
gumbe
spavaćica dlanovima ušutkavali usta
tamne su
vam riječi kao ugar kaže ujutro
tužna
zmija čuvarica dok s nama pije mlijeko.
samohodnom čistilicom
u kristalnu vazu koja sjaji
smirujućim poljskim cvijećem
kroz svoje dno u živčano prazno
prije nego okonča ovaj sretan dan.
na kojem susrećem svoje osuđene riječi
mokre vodu svih rijeka na svježe rane
neće moći piti ni lijepe žedne konjske oči
posrtanje riječi vata s jodom injekcije tetanusa
ma cijeli potkožni svemir je u razvalinama.
s trudnom ženom izmučen
napunjenim morskom pjenom
veliki konkvistador na mjesečini
probijenih srca urođenika
spava na ploči od čistog zlata
vulkanska prašina
na posljednjem oproštaju.
ne izlazi iz kuća
ispod pragova
sva dvorišta
svi se boje krvi
ljekovitim molitvama
buncamo kokošju juhu
ozdravljenja.
osjećam raste
uz škripu vrata
dok svi spavaju
plahtama jastučnicama
neizgovoreno između nas
ne povjerava bližnjem
posve mirne duše
nešto što je nalik zvijeri.
ispred katedrale pune snova
u uši buku kotrljanja lubenica
da skupljeno odmah udijelim
na obrazima prepoznam sirotinjom
drogeraša stisnutih uza zid
zabranjeni su opijati prosjačenje
zasljepljivanja prejakim suncem.
nikako kao drugi ne mogu razumjeti
odjeća Naše Gospe uz uličnu svirku
nisam uvijek s onima koje nije strah krvi
izjednačavajući sve okrutnosti
premda kao svi imaju dva dijela srca
njima se nikad kao meni ne zavrti u glavi
na zemlji škripi mi jezik u stupici.
sjašio je s konja
s mlade djeteline
konj je zarzao
s kunama zlaticama
veličanstveno
prkosno ne odustajući
da nas čuje bog.
Friday, July 3, 2020
Jovica Aćin
Hodač
Teško mi je da zamislim da postoji neko od svih koje poznajem a da ne zna da mi krov prokišnjava. O prokišnjavanju pričam svima i zbog tog kukumavčenja počeli su mnogi i da me izbegavaju. Ali, prokišnjavanje čak i nije strašna stvar u mom obitavanju pod limenim krovom u poređenju s pojavom koju nazivam hodač. O hodaču se ne usuđujem da ikome govorim.
Kad duva košava, a ja ležim u postelji, pokušavajući da zaspim, nastupa vreme hodača. Čim vetar zahuji, on se javlja. Čujem ga kako neumorno hoda po bakarnom limu iznad mene. Jasno razaznajem da mu je jedna noga drvena. Slušam hod tog vetrenog bića, hod koji mi, dabome, ne dopušta da zaspim. Ponekad mi šum hodanja nalikuje Morzeovim znacima. Crta, tačka i tako dalje. Brojim hodačeve korake. Da li me to zove u pomoć? Ili ja to zovem u pomoć, a on moje neme krike prevodi u svoje teške korake, koji se nikako ne zaustavljaju, čak se i ne stišavaju nego bivaju sve jači? Navikao bih se možda na njih da su preteći, ali oni nisu preteći. Oni su kao kukanje, sve bešnje.