ZADAH MASTIKE I MORSKE PTICE
Da najstariji krug
jedinstva svijeta i sebe – mandalu
prokrstariš
treba ti rođenja i života,
da zaboraviš izvjesnost
i staričinu košaricu
punu flaša soka od đumbira,
lozovače sa travkama anisa,
pogače i vunene čarape -
ostaviš na gat.
Moraš da zaboraviš
vrijeme na džepnom satu
starom nekoliko generacija,
vrisku đece na obali zaliva
sačuvaš u ostrigi začepljenoj smolom
a prsten sa vjenčanja
sakriješ u suvozid kadionice na jezeru
da svijetli kada je ofarbaju u bezbojnost.
Prozirniji od nedosegnutog
i stariji od ljubavi
otvorićeš jedno oko durbina
i znati da su te zaboravili i nadživjeli
ili su ih u to kapljice krvi iz satova uvjerile.
Ako zadah mastike u tvom zovu
razleti morske ptice,
hoće li svi baciti časovnike?
PSOVKA
Otvarao si persijane
da aplaudiraš valceru
lahora i smokvama u vrtu.
Iz čatrnje
poslije tvog glasa
eho pjesnika svih strana juga prepisivao.
Od slanog vazduha,
komšije sa rivijere,
statuu dvojnice napravio.
Spermom limuna
balzamovao jezik
da kada zrikavci umuknu
i budemo ribe na leđima –
iz statue opsuješ stihom
bez juče i sjutra,
da se svakog danas čuje!
U SALONU PALATE BIZANTI
Pored ljuštura pistaćija
i bokala vina u klimaksu,
ogrnut pergamentom mape Pisana,
pjevuši u salonu
sa rešetkama od kostiju
Mletačke Republike na prozoru.
Protiv zakletve krvi u zvijezdama
ljevicom drži svijeću
i piše molbu duždu
da ga pauci čuvari
iz salona nikada ne otključaju.
U prah kosti
Venecijanske Republike kad se pretvore,
jedan kostur stražariće na prozoru
da nas, iako nevidljive,
cirusi renesanse ne prelete.
NIJESAM IH PITAO
U zaraslim vrtovima
iza palata
bez zavjesa i žagora cvrčaka
spravljam boju od latica ruža
da razvodnjenu krv
izvedem iz lavirinta.
Piljevinom sastruganih đonova
punim rasjekotine karavele
bez dana jurcanja po vodi
da raspon koraka održim.
Divizija inćuna u dubinama
rasprskava se u lik
skriven u albumu značaka,
ni nalik roditeljima.
U bujanju agruma
sa listovima od sintetike,
koji će hlorofil zbrojiti
svjetlost iz krika danica?
Spasio sam krv,
karavelu, lice i svjetlost.
U njihovim očima biću krvnik
jer nijesam ih pitao –
žele li životariti
kao serijski brojevi vjekova
a mene neće biti
da im potpišem smrtovnicu.
CRVENA DUGMAD
Od straha od harpija,
bijesa Titana, presuda inkvizitora,
proročanstava Nostradamusa,
sjutrašnjeg buđenja
u biblioteci listova troskota,
jauka potonulih katamarana –
duži je strah od monologa oligarha
i zastrašujući muk
pred dužničkim potpisom
bankarima robovlasnicima.
Titani, inkvizitori i proroci
punih novčanika
i džakovima kukuruza u trbusima
ostavljaju nas njima
da nas svečano sprovedu
u radne hale
nad čijom kapijom
slovima od zlatnog trnja
piše – demokratura.
Sjetite se, harpije,
grčke boginje oluje
i grabljivice sa glavom djevica
da razvod od vas nijesam potpisao.
Vratite mi, čujete li?,
crvenu dugmad
pod vašim jastucima zaboravljenu!
OŽIVLJAVANJE MARKA POLA
Prije odlaska
na pristanište,
iz slijepe ulice Korčule
čuh Marka Pola
kako izdahnu u dvoboju.
Sonar ne može otkriti
riblje jato
oko grebena jezika
niti talasima špijunima
mjeriti dubinu mora u pupku.
Prije odlaska
na pristanište i skoka,
iz napuštene ulice
donesoh pustolova da udahne.
Trebaće nam...
Putevi na nautičkim kartama
da pomodre ponovo!
PROTON
Osjekom sve niži,
odlaskom svakog talasa plime
smanjujem se,
zvona mi kradu govor
a stručak mimoze postelju.
Glasovi ledolomaca
pod ljušturama konoba
ne ulivaju se u pećine jezika.
Bandijerom republike
baruštinu iz očiju brišem
da zakoračim
i u proton šumora se pretvorim.
Koga, sem zombije,
da pozovem u borbu?
