Tuesday, July 7, 2020

Draško Sikimić

SKORJELA KRV

Gdje srljaš? U novi početak?
Živi malo u ruševinama,
voli svaki slomljeni kamen,
udiši barut svog uništitelja,
progutaj šaku zemlje,
bez prozora gledaj u svijet,
nek te svako mjesto bode,
posjeci se gdje god dirneš,
nek ti život upadne u oči,
čim ih otvoriš,
nakon neprespavane noći;
i ako ikada kreneš novom početku,
zakasni do vrhunca sumnje,
i ponesi kamene oštrice,
miris baruta i skorjelu krv. 

TAMNODUŠAN

Uputih pogled ka nebu 
i nemirno uzviknuh:
O, ti divni šareni svode,
navuci neprobojne oblake!
Brzo zaštiti zvijezde svoje!
Jer večeras sam, opet,
mračniji od noći;
i plašim se, 
o, ti bogata beskonačnosti,
da im takav...
tamnodušan,
ne ugasim sjaj vječni,
ako noćas ne zatvorim oči.
A zaspati ne mogu.

ZELENI UPALJAČ

Ta stvar u mojoj glavi želi da me napusti:
svaka noć njena je prilika
da kroz moje mirne izdisaje pobjegne,
ali njen zapaljivi miris me razbudi. 
Ja sam svoje sopstveno čudovište
koje otvori oči na svako škripanje dlaka u mom nosu. 
Moj mozak je obolio: povraćam otrovan vazduh;
ne želim nikoga blizu sebe
dok ta stvar u mojoj glavi ne nađe izlaz. 
Još jedna noć prolazi: ja na krevetu,
jedan sasvim obični zeleni upaljač u mojoj ruci;
njušim plamen i čekam da planem.

PLAČU LI ĐAVOLI?

Opet sam na igralištu,
tom divnom mjestu suočavanja,
ali već danima đavola nema:
je li to moja dokonost pokvarena?
Jesam li bio grub prema njemu,
leži li sada uvrijeđen u nekom ćošku?
Ostao je prazan njegov presto;
očekuje li od mene
da zauzmem njegovo mjesto?
Pitam se 
ima li mi ko dolaziti... 
Očekuje li da ja sad njega tražim,
kao on mene što je nalazio
gacajući kroz lokve mojih suza?
Plaču li đavoli?

STRAŽA

Sačma mi zapinje u grlu,
opet neko želi da ga lovim.
Rukama sam vezao grudi,
još znam kako miran da stojim. 
Ali, sve glasnije je njihovo zvanje,
za svoju divljač 
moju preciznost traže;
pa oni ne znaju 
šta je u kavezima mojim,
ne idem ja sa svoje straže.

GROBOVI ĆE DUGO ZJAPITI

Pomirili smo se sa zlom sudbinom:
sad nas više neće jebati. 
Povukla se u svoje odaje
i drka na naše stare nesreće. 
Niko više neće plakati
(osim od sreće)
i svi ćemo izborani umirati:
niko nikom na rukama 
neće zelen krvariti. 
Grobovi će dugo zjapiti.

ZAPIS IZ PEPELA

Goreći od njenog sjaja
i daveći se u njenoj ravnodušnosti,
čovjek je, mokrom rukom,
u svom pepelu zapisao:
„Potrebno je,
pretpostavljam,
dvije milijarde godina
da bi vremenski talasi
promijenili oblik moga srca,
pa da ono više nju ne prepoznaje.
Ali, odveć je poznato
da nijedna potopljena stijena
nije zaboravila sunčev sjaj.
Dok, isto tako,
nije zapamćeno
ni da se neko Sunce uznemirilo
zbog nekog spaljenog svijeta.“

U ZEMLJU

Bilo mi je trideset
kad su došle po mene 
tvoje oči
i odvele u pravcu sreće. 
Kako se samo svijet vidio
osvijetljen tvojim pogledom. 
O, kako je samo more bilo mirno. 
I kako sam samo volio jutro
i svako novo shvatanje
da postoji tvoj pogled. 
Kako su me samo lako nosile tvoje oči... 
Bile su mi trideset tri
kad su me vratile
i ostavile
u mraku koji ne poznajem. 
Da su me makar ostavile u zemlju,
pa da nikud više ne moram.

NEKA SE NA OVO 
POSJEČE TVOJA TUGA

Osluškujem krv:
tek ona ima šta da kaže.
Naučio sam vazduh kako da izdrži tišinu.
„Važno mi je“, šapće vazduh,
„da ne proizvedem gorčinu.“
Ako mi otvoriš vene
da u njima nađeš dokaze o sebi,
gledaj pažljivo:
voljom ću krv zadržavati zbog tebe,
da čuješ kako tebi i samo tebi govori:
„Radost mi je,
radost
što tvoje tijelo diše.“
Ali ti - ćuti,
i pokaži sreći kako da postoji;
neka se na ovo posječe tvoja tuga.

UDALJENE RUPE

Ne rađam se više
iz kreveta ustajem samo da bih pobacio dan
da u meni ne trune
ležim na željama da utrnu
jer samo na beželjno tijelo mogu da navučem košulju
moja koža je postala ludačka
ljudski rod se usmrdio
i samo sam sa tobom imao želju
da ga zaprsnem novim mirišljavim životom
i da vjerujem da naš mali čovjek
kad odraste
ne bi smrdio
ali gledaj gdje smo se u posljednjem sudaru odbili
izumrijećemo u udaljene rupe

MOJE POSLJEDNJE MORE

Tvoji bokovi su omiljeno pristanište mog broda,
jer u njima se, više nego igdje, traži ljubav. 
Ja sam lažov koji se noću iskrade do tvog pupka,
i sa tog mjesta započinje svoju obmanu,
dižući na uzdah sve dlačice na tvojoj koži. 
Ja sam prokleti kapetan
koji izaziva more protiv sebe
i čiji brod je tonuo kod tvog srca:
toliko puta je gledao dno 
pa opet izlazio na tvoj vjetar,
jer i tvoje more je prokleto
i voli bezimene trgovce strastima. 
Ali ja ne prodajem ništa:
samo lažem i kradem po tvome tijelu. 
Ako nas ikada uhvate 
biću tvoj pirat do kraja,
goreću sa tobom na trgu,
i kad nas budu vezali za lomaču,
tražiću samo da budem okrenut prema tebi,
tvojim bokovima,
mome posljednjem moru.

VJETRU NISAM LAGAO

Ostao sam bez misli o tebi, 
sve što sam želio da ti kažem
govorio sam pred vjetrom:
jedino sa njim o tebi pričam. 
I upamti ovo: jednom će taj mangup
u planinama napisati knjigu o tebi;
šume će nositi tvoje ime na granama. 
Ako me se ikad uželiš, draga - idi u šume!,
tamo će me, kad me ne bude, najviše biti,
tamo me i sada najviše ima. 
A šuma,
šuma nikada neće prestati da te drži,
i granama vjeruj sve što ti kažu:
vjetru nisam lagao.

RAĐANJA

Prvi put sam se rodio
kad sam se rodio
i nisam znao ništa;
plakao sam,
imao sam četiri kila i dvjesta
i bio sam dug četrdeset i šest.
Drugi put sam se rodio
kad sam upoznao nju
i nisam znao ništa;
smijao sam se,
bilo mi je dvadeset i sedam
i mogao sam stojeći
da zamijenim sijalicu.
Treći put sam se rodio
kada se rodila ona,
bila je teška kao...
kao vekna hljeba!;
smijao sam se
i plakao,
bila je duga pedeset i dva,
a ja sam mogao stojeći
da je podignem i dodirnem nebo.

OTKUCAJI KAMENA

Čovjeku je laknulo
i on reče:
„Pao mi je kamen sa srca!“
pa stavi ruku na grudi
da to potvrdi,
ali on osjeti hladnoću,
teška studen pod rukom mu bi,
i tad čovjek shvati:
„To je meni srce palo,
a ne kamen!“

CIRKUS

Teško je bilo šta reći,
ili bilo šta napisati
među toliko neslušača
i nečitača,
a naročito je teško
među toliko brbljivaca
i piskarala.
Teško je biti duhovit
među toliko cirkuzanata,
i biti svoj
među toliko tuđih,
i biti jedinstven
među toliko istih.
I teško je biti čovjek
među toliko ljudi,
a posebno je teško biti niko
među tolikim
samozvanim ličnostima.

SIT LJUDI

O gladnima niko ne priča više
Shvatio je to i on
Dok su sa velikog TV-a
Popodnevne vijesti išle
U pariškom restoranu
Gdje je ministar sa ministrom
Svoje omiljeno vino pio
Na tamna kuhinjska vrata
Istrča čovjek u bijelom
I zadihanim glasom reče:
Hljeb u pekari se ubio.

VJETAR JE UŠAO U GRAD U 01:54.

ležao sam u mraku i sve sam čuo
prvo je počeo da klizi po podu i mete ulice
ustao sam i prišao otvorenom prozoru
i vidio ga kako zalazi u sve ćoškove
kao voda
i najzad se uzdiže kao plamen
uz zidove i stabla
i zahvata prozore i grane
tu je neko vrijeme ostao da šamara i rve
gledao sam ga
i pomislio kako baš ovaj žuri na more
brzo je kupio mirise varoši
on mnogo može da ponese
čekao sam
jer znao sam da će me dodirnuti
jer on nikog ne ostavlja
potom je nestao nečujno kao dim
iz kartonske kutije na ulici
pored bandere
izlazila je tišina
zatvorio sam prozor i vratio se u krevet
sanjao plažu i mjesec.

Monday, July 6, 2020

Bora Ćosić

DVE PESME O BORI RADOVIĆU


RAZLIKE
 
                             Ne može se istom vrstom reči
                             opisati klupa devojka s knjigom
                             i ono što je u čitanju preči
                             ovenčano ljubavnom brigom
 
                             eh da mi samo mogu
                             bit iste grafičke rase
                             razjasniti kako u tom slogu
                             sveto i profano izjednačava se
 
                             jer druga neka leži sirovina
                             u reči klupa u reči nervoza
                             pa kako onda ista glina
                             tek odjedanput da se tako sroza
 
                             morao bih biti u svemu dvaput
                             u slavodobitnom i bednom
                             nekad navući kapu i kaput
                             tupu teskobu jednom
 
 
                                     PESNIČKO ZNANJE
 
                            Da je još živ mogao bi me poučiti
                            kako iz svakog džepa zna da izvuče
                            ono što će devojku poštara kumu mučiti
                            kako razumeti stvari koje se ne uče
 
                            kako povezati se može majsko predvečerje
                            hladan sok terasa i ogledalo
                            kad stvari kod njega kao jalovo iverje
                            daju mi znanje  koje se nikome ne bi dalo
 
                            da nije bilo njegovog nauma
                            kako od sveg ovog ropotarijuma
                            izaći treba miris ljubomora i trauma
 
                            gole stolice pored kritike uma
                            kineski lampioni i firentinska čuma
                            mimo kifli i hlebnjikovljevog zauma




Sunday, July 5, 2020

Jelica Kiso

Tri kuće
 

 
U početku
 
Raširene knjige i prozori i slike nepopustljivo
istovremeno privlače i pružaju vraćeno moje lice
uspomenu na moje lice u kojem nalazim utočište očuvane stare intimnosti u izlivima i bujicama reči s kojima igra moje telo iz dana u dan poput sumanutog sportiste
trese se, strada, skida prastaru školjku
kožicu iskrzanih ivica bačenu na obalu, vezanu svetlozelenim travama iz razlabavljenih vešala prostranih dubina udaljenosti
rastvarajući zidove kuće umesto zidova konstruišući senke ili poeziju
neopipane elastične iluzije sa lakoćom
uigrano dejstvuju u mom stanu
u klici prebivališta ‒ živim, starim poput dana
tu, zapravo, nosim suštinu u blagodetnom polju u kojem stojim
trenutak pre nego što se prepustim svetu
 
 
 
 
 
Zaljuljana školjka
 
Pod mlitavim jezikom živi svetlo zrno bisera
reč, figura, mati
svetlosne trake koje u nekoj ludoj strepnji zebu na ledenim visinama
sačinjavajući osakaćene rečenice oblaka
identitet pun nemira
drhtavi šapat što se troši
iz grla ili riznice mog snažnog stomaka bez kraja
razvija se, raste, izaziva patnju i čak prođe, možda skonča
u nekoj naročitoj tišini čije se buđenje čeka
i reč
topla i drevna pod nemim jezikom
gle, protiče kuća
zaljuljana slika
samo na trenutak zaustavljen let vremena
još samotnije
ta halucinacija moje kuće korisnija od tužnog sna
zaljuljana školjka pod krivim krovom
pojavljuje se bez ikakvog reda
treperi pustolovina njena
čudovište sačinjeno iz delova različitog porekla
nikad na okupu
plovi i miruje
tu je u meni
odsutno biva
 
 
 
 
 
Detinjstvo
 
Otvaram duboki orman koji još u sebi čuva senoviti ponor neocrtanih, nejasnih sećanja 
nešto što se zbilo, nešto što je proklijalo
tavan pun starudije
delovi utopljene kuće u kojoj smo ranije živeli
dodirujući i sada i onda paučinu, paru, izlizanu površinu nestalu
rastvoren nameštaj kuće koja više ne postoji
zar nije ponor tek sredstvo samouništenja?
pitam se da li smo stigli do osovine oko koje se okrećemo
misleći pomoću sna
sećajući se kuće čiji temelji poseduju školjku podruma, ostave
topli grob, njegovo skapavanje, jecaj koji se udaljava 
‒ ako si u stanju
ako me možeš poneti na rukama
ulazimo u svet detinjstva, u nekadašnju naviku koju danas još samo poezija može da završi 
dubimo svoj miris cveća lavande što se suši na gustoj topoli među sivim papirima
memoari trajniji od uspomena ili poslednjih vrednosti sna koje pamtimo i prenosimo iz duše u dušu
presipamo i prolivamo u ime voljene kuće
koja se sada jasno ‒ ne kreće
koja je statična, mrtva
dok naše duše igraju okolo, naše duše ‒ begunci, skitnice
dahću, švrljaju i gluvare