SKORJELA KRV
Gdje srljaš? U novi početak?
Živi malo u ruševinama,
voli svaki slomljeni kamen,
udiši barut svog uništitelja,
progutaj šaku zemlje,
bez prozora gledaj u svijet,
nek te svako mjesto bode,
posjeci se gdje god dirneš,
nek ti život upadne u oči,
čim ih otvoriš,
nakon neprespavane noći;
i ako ikada kreneš novom početku,
zakasni do vrhunca sumnje,
i ponesi kamene oštrice,
miris baruta i skorjelu krv.
TAMNODUŠAN
Uputih pogled ka nebu
i nemirno uzviknuh:
O, ti divni šareni svode,
navuci neprobojne oblake!
Brzo zaštiti zvijezde svoje!
Jer večeras sam, opet,
mračniji od noći;
i plašim se,
o, ti bogata beskonačnosti,
da im takav...
tamnodušan,
ne ugasim sjaj vječni,
ako noćas ne zatvorim oči.
A zaspati ne mogu.
ZELENI UPALJAČ
Ta stvar u mojoj glavi želi da me napusti:
svaka noć njena je prilika
da kroz moje mirne izdisaje pobjegne,
ali njen zapaljivi miris me razbudi.
Ja sam svoje sopstveno čudovište
koje otvori oči na svako škripanje dlaka u mom nosu.
Moj mozak je obolio: povraćam otrovan vazduh;
ne želim nikoga blizu sebe
dok ta stvar u mojoj glavi ne nađe izlaz.
Još jedna noć prolazi: ja na krevetu,
jedan sasvim obični zeleni upaljač u mojoj ruci;
njušim plamen i čekam da planem.
PLAČU LI ĐAVOLI?
Opet sam na igralištu,
tom divnom mjestu suočavanja,
ali već danima đavola nema:
je li to moja dokonost pokvarena?
Jesam li bio grub prema njemu,
leži li sada uvrijeđen u nekom ćošku?
Ostao je prazan njegov presto;
očekuje li od mene
da zauzmem njegovo mjesto?
Pitam se
ima li mi ko dolaziti...
Očekuje li da ja sad njega tražim,
kao on mene što je nalazio
gacajući kroz lokve mojih suza?
Plaču li đavoli?
STRAŽA
Sačma mi zapinje u grlu,
opet neko želi da ga lovim.
Rukama sam vezao grudi,
još znam kako miran da stojim.
Ali, sve glasnije je njihovo zvanje,
za svoju divljač
moju preciznost traže;
pa oni ne znaju
šta je u kavezima mojim,
ne idem ja sa svoje straže.
GROBOVI ĆE DUGO ZJAPITI
Pomirili smo se sa zlom sudbinom:
sad nas više neće jebati.
Povukla se u svoje odaje
i drka na naše stare nesreće.
Niko više neće plakati
(osim od sreće)
i svi ćemo izborani umirati:
niko nikom na rukama
neće zelen krvariti.
Grobovi će dugo zjapiti.
ZAPIS IZ PEPELA
Goreći od njenog sjaja
i daveći se u njenoj ravnodušnosti,
čovjek je, mokrom rukom,
u svom pepelu zapisao:
„Potrebno je,
pretpostavljam,
dvije milijarde godina
da bi vremenski talasi
promijenili oblik moga srca,
pa da ono više nju ne prepoznaje.
Ali, odveć je poznato
da nijedna potopljena stijena
nije zaboravila sunčev sjaj.
Dok, isto tako,
nije zapamćeno
ni da se neko Sunce uznemirilo
zbog nekog spaljenog svijeta.“
U ZEMLJU
Bilo mi je trideset
kad su došle po mene
tvoje oči
i odvele u pravcu sreće.
Kako se samo svijet vidio
osvijetljen tvojim pogledom.
O, kako je samo more bilo mirno.
I kako sam samo volio jutro
i svako novo shvatanje
da postoji tvoj pogled.
Kako su me samo lako nosile tvoje oči...
Bile su mi trideset tri
kad su me vratile
i ostavile
u mraku koji ne poznajem.
Da su me makar ostavile u zemlju,
pa da nikud više ne moram.
NEKA SE NA OVO
POSJEČE TVOJA TUGA
Osluškujem krv:
tek ona ima šta da kaže.
Naučio sam vazduh kako da izdrži tišinu.
„Važno mi je“, šapće vazduh,
„da ne proizvedem gorčinu.“
Ako mi otvoriš vene
da u njima nađeš dokaze o sebi,
gledaj pažljivo:
voljom ću krv zadržavati zbog tebe,
da čuješ kako tebi i samo tebi govori:
„Radost mi je,
radost
što tvoje tijelo diše.“
Ali ti - ćuti,
i pokaži sreći kako da postoji;
neka se na ovo posječe tvoja tuga.
UDALJENE RUPE
Ne rađam se više
iz kreveta ustajem samo da bih pobacio dan
da u meni ne trune
ležim na željama da utrnu
jer samo na beželjno tijelo mogu da navučem košulju
moja koža je postala ludačka
ljudski rod se usmrdio
i samo sam sa tobom imao želju
da ga zaprsnem novim mirišljavim životom
i da vjerujem da naš mali čovjek
kad odraste
ne bi smrdio
ali gledaj gdje smo se u posljednjem sudaru odbili
izumrijećemo u udaljene rupe
MOJE POSLJEDNJE MORE
Tvoji bokovi su omiljeno pristanište mog broda,
jer u njima se, više nego igdje, traži ljubav.
Ja sam lažov koji se noću iskrade do tvog pupka,
i sa tog mjesta započinje svoju obmanu,
dižući na uzdah sve dlačice na tvojoj koži.
Ja sam prokleti kapetan
koji izaziva more protiv sebe
i čiji brod je tonuo kod tvog srca:
toliko puta je gledao dno
pa opet izlazio na tvoj vjetar,
jer i tvoje more je prokleto
i voli bezimene trgovce strastima.
Ali ja ne prodajem ništa:
samo lažem i kradem po tvome tijelu.
Ako nas ikada uhvate
biću tvoj pirat do kraja,
goreću sa tobom na trgu,
i kad nas budu vezali za lomaču,
tražiću samo da budem okrenut prema tebi,
tvojim bokovima,
mome posljednjem moru.
VJETRU NISAM LAGAO
Ostao sam bez misli o tebi,
sve što sam želio da ti kažem
govorio sam pred vjetrom:
jedino sa njim o tebi pričam.
I upamti ovo: jednom će taj mangup
u planinama napisati knjigu o tebi;
šume će nositi tvoje ime na granama.
Ako me se ikad uželiš, draga - idi u šume!,
tamo će me, kad me ne bude, najviše biti,
tamo me i sada najviše ima.
A šuma,
šuma nikada neće prestati da te drži,
i granama vjeruj sve što ti kažu:
vjetru nisam lagao.
RAĐANJA
Prvi put sam se rodio
kad sam se rodio
i nisam znao ništa;
plakao sam,
imao sam četiri kila i dvjesta
i bio sam dug četrdeset i šest.
Drugi put sam se rodio
kad sam upoznao nju
i nisam znao ništa;
smijao sam se,
bilo mi je dvadeset i sedam
i mogao sam stojeći
da zamijenim sijalicu.
Treći put sam se rodio
kada se rodila ona,
bila je teška kao...
kao vekna hljeba!;
smijao sam se
i plakao,
bila je duga pedeset i dva,
a ja sam mogao stojeći
da je podignem i dodirnem nebo.
OTKUCAJI KAMENA
Čovjeku je laknulo
i on reče:
„Pao mi je kamen sa srca!“
pa stavi ruku na grudi
da to potvrdi,
ali on osjeti hladnoću,
teška studen pod rukom mu bi,
i tad čovjek shvati:
„To je meni srce palo,
a ne kamen!“
CIRKUS
Teško je bilo šta reći,
ili bilo šta napisati
među toliko neslušača
i nečitača,
a naročito je teško
među toliko brbljivaca
i piskarala.
Teško je biti duhovit
među toliko cirkuzanata,
i biti svoj
među toliko tuđih,
i biti jedinstven
među toliko istih.
I teško je biti čovjek
među toliko ljudi,
a posebno je teško biti niko
među tolikim
samozvanim ličnostima.
SIT LJUDI
O gladnima niko ne priča više
Shvatio je to i on
Dok su sa velikog TV-a
Popodnevne vijesti išle
U pariškom restoranu
Gdje je ministar sa ministrom
Svoje omiljeno vino pio
Na tamna kuhinjska vrata
Istrča čovjek u bijelom
I zadihanim glasom reče:
Hljeb u pekari se ubio.
VJETAR JE UŠAO U GRAD U 01:54.
ležao sam u mraku i sve sam čuo
prvo je počeo da klizi po podu i mete ulice
ustao sam i prišao otvorenom prozoru
i vidio ga kako zalazi u sve ćoškove
kao voda
i najzad se uzdiže kao plamen
uz zidove i stabla
i zahvata prozore i grane
tu je neko vrijeme ostao da šamara i rve
gledao sam ga
i pomislio kako baš ovaj žuri na more
brzo je kupio mirise varoši
on mnogo može da ponese
čekao sam
jer znao sam da će me dodirnuti
jer on nikog ne ostavlja
potom je nestao nečujno kao dim
iz kartonske kutije na ulici
pored bandere
izlazila je tišina
zatvorio sam prozor i vratio se u krevet
sanjao plažu i mjesec.
