BROD PLOVI
Beskrajna koprena zvjezdanog neba noćas svijetli ponad svih nas kao obasjana anatomija odmrznutog prisjećanja koje sada ostavlja iza sebe zbrkanu nervozu dok jezik bubri u ustima i bori se s pljuvačkom kao da bi želio bespogovorno izreći cijeli šuštavi i olakšali miljokaz neukočena životna iskustva. Zvijezde su prozori nepoznanica koje ne može doseći niti jedno ovozemaljsko proročanstvo. Večeras mjesec nalik srebrnoj nebeskoj ruži ponovo krasi onu tako lepršavu naivnost sreće. Brod plovi kroz hladnu noć dok more sada tamno i neprozirno lomi s krme gvozdena elisa odnoseći nas dalje prema snovima i mašti kojom ponekad zabezeknuto dočaravamo obale naslućene u snoviđenjima za popodnevna drijemeža.
U salonu plače Ciganin za violinom, i neka dama banalno uzbuđena pod mliječnim svijetlom kristalnih lustera koketira s nekim otužnim zaboravljenim očajnikom što se nagnuo preko sofe klaunski raskrečen nalik žrtvi iznenadne okrutne klonulosti. Dva mlada gospodina za šankom izlizanim prosudbama raspravljaju o nadolazećem svjetskom sukobu. Ima tu patetičnog pomodarstva koje ne mari ni za kakve barikade u mozgu. Istina je ipak da i strah i herojstvo nastaju ponajprije od oborenih snova, onih proisteklih od pogroma srca. Prožima me već danima halucinantni osjećaj gotovo zamagljena ali sudbinska prizora kako je cijela Rusija ove 1913 tek neprozračna kolijevka u kojoj nema u budućnosti nikakva oprosta niti pristojna pokopa, i zato mi je milo što sada odlazeći iz Odese svakom morskom miljom nestaju ta zakrečena i mračna priviđenja. Pomalo prolazi ona narkotička glavobolja izrasla zbog nemira odlaska, brige oko nerazmjera nomadske sreće u odnosu spram blaga ostavštine što ostaje ovdje, sada tek kao neka odbačena besplodna i besplatna nečist.
Odjekuju zvona s parobrodske palube pozivajući na večeru. Silaziš iz damskog carstva svoje kabine i tražiš me pogledom ne obazirući se na besmisleni cerek nekog čovjeka povijenog od kostobolje i s izraslom bradavicom na obrazu. Visoka i lijepa nadjačavaš svaki drugi dojam, uostalom, nema čudotvornije prilike no što je ženska ljepota. Odlazimo u blagovaonicu. Biraš stol s modrikastim cvjetnim buketom, nema tu zablude ukusa niti se kod tebe po tom pitanju išta sažima unatoč gotovo staromodnoj dramatičnosti posluge i pozi klasičnog interijera. Za večerom pričamo o Apolodoru, prvom od slikara koji u staroj Grčkoj reproducirao odnose svijetla i sjena, iako to možda i nije razlog tome što su se naslikanim plodovima na slikama tada ponekad mamile ptice. Umjetnost je još uvijek slabo osvijetljena neminovnost duše, nalik na neko mudro vjerovanje koje sažima istinu s mrvom prevare, nagon kao u propovjednika s iskrenošću i volju za životom u žemički izražaja vlastitih neostvarenih privida.
Potom šetamo palubom. Protrči mornarski pas podvijena repa. Srebrna mjesečina ziba se nad morem kao dobrotvorni biljeg koji prikriva bezuvjetnu slabokrvnost ovog vremena, nalik na neki zlorabljeni blagoslov kojeg malo tko zaslužuje. Grliš me tražeći toplinu osjećajući kao i ja orise zime u duši, hladnoće koja kao neko njegovano dodvoravanje zebnji dotiče s miljama što nas odvode dalje u nepoznato, u izgnanstvo. Najednom raspoložena, kažeš kako nam zasigurno ne može promaći radost predstojećeg Božića. Grlim te naglašenim osjećanjem svakog praštanja dok je suza u oku još jedini imutak kojeg posjedujem. Brod plovi.
