PARALELE
Možda bi trebalo da odem
negdje.
Oktobar je i osjećam da su me napustile ptice. Kako nadmeno od mene. Da
mislim kako njihove migracije, precizno iscrtane evolucijom, habitusom, gladnim
stomacima..., imaju ikakve veze sa jednom sitnom, ništavnom sekretaricom negdje
u Bosni. Svejedno. Oktobar je. I osjećam da su me napustile ptice. Ne samo one krhke
koščice i šaka perja što su se ukazivale oko glomaznih, PVC prozora ove ahromatske
kancelarije. Ne samo to. Ne samo to. Osjećam da me napustilo svih hiljadu i
osamsto vrsta ptica koje su odlučile otići. Rasute po meridijanima. Sve su
otišle od mene. I sad sam ovdje. Bez perja i kostiju.
Telefon. Jedan sićušni pauk prepao se grozničavnog zvuka i pobjegao pod
veliki štampač. Telefon zazvoni dva puta. Onda podignem slušalicu. Svaki put se
javim na isti način. «Ajti statistiks. Izvolite.» U početku mi je bilo neobično
započinjati konverzaciju nekakvom frazom, zbirom riječi koje ništa ne znače,
posuđene iz nekog drugog jezika, kao signal da sam tu, da sam prisutna, da je
radni dan, radni sat, radni minut. Signal da nije bitno ko sam ja, kako se
zovem, da li volim ptice, doggy style i stare lego igračke, već da sam tu i da
sam spremna da slušam. Šta god. Javljam se i shvatam da je to on.
U posljednjih nekoliko dana, tri do četiri puta dnevno zove me neki
anonimni perverznjak. Ja prodeklamujem pozdravnu poruku, a s druge strane žice
neki glas, težak, zreo i pomalo ljut, nalik na glas kakvog poluludog profesora
filozofije, počne da dahće.
«Ajti statistiks.»
«Ahhh... Ahhh... Ahhh...»
«Halo?»
«Ahhh... Ahhh... Ahhh...»
Onda prekinem.
Ove sedmice sam prestala da govorim to završno «halo». Javim se onako kako
moram da se javim, čak i kad predosjećam da me zove on. Nebitno. Moram da izgovorim korporativni uvod. On dahće. Nekad
brže, nekad sporije. Ne čujem ništa u pozadini. Ne čujem pomijeranje grube
tkanine farmerki. Ne čujem kvrckanje ručnog zgloba i onaj odbojni zvuk drkanja.
Ne čujem ništa osim glasa. Ja sam glas. On je glas. To je sve.
Danas je zvao jednom. Ali tek je podne. Možda nazove opet.
Statistika je privid sadržaja. Moj hard disk pun je
praznih obrazaca. Oni su tek prozračni sistemi koji ne postoje dok se ne popune
podacima. Ljudi u odijelima boljim od moga šalju mi informacije. Ja ih sortiram
po prazninama. Dajem oblik sistemu. Kao kad pustiš vodu da bi mogao dokučiti
gdje curi. Dok se ne desi greška, nećeš znati da greška postoji. Na monitoru su
mi, istovremeno, otvoreni statistički program, prazan memorandum i fejsbuk.
Ponekad mi se učini da je ovaj posljednji zapravo istovjetan dio ostatka
sistema. Jednako apsurdan i prazan. Scroll down. Scroll down. Fotografije mojih
kolegica sa studija. Maja je mršavija no što je bila. Drži u krilu jedno debelo
dijete u Sunđer Bob pidžami. U pozadini, na zidu trpezarije, ikona Svetog
Đorđa. Iza fotoaparata, pretpostavljam, otac debelog klinca. Scroll down.
Scroll down. Katarina se kandidovala za odbornicu nečijeg nečeg. Napadno je
našminkana. Među izmanikiranim prstima drži crveno-plavo-bijelu zastavicu na
kojoj piše «JER MI ZNAMO». Fotografisala se iz profila, u suknji koja naglašava
njenu veliku, oblu zadnjicu. Umjesto ikona, na zidu iza nje, lica nekih
gojaznih, izobličenih političara. Pitam se jesu li oni «mi» i šta to znaju.
Malo po malo, za mene je fejsbuk postao živi statistički program nakaradno
ispunjenih obrazaca. Besplatan površni pregled nekih života o kojima ništa ne
znam, koji mi se sami ukazuju po sopstvenim željama: kad oni to žele i na način
na koji žele. Iz nekog razloga, sitni 2D akteri i akterice ovih izlistanih
narativa žele da budem njihov
čitalac, žele moju prisutnost, žele posmatrača. Majino preuhranjeno
dijete. Kaćino veliko dupe. Potrebna sam im svima, za nešto. Scroll down.
Scroll down.
Odlazim na online riječnik. Ukucavam «sekretarica».
Sekretarica – imenica, singl. fem. – 1. Osoba, najčešće službenica, zadužena za
vođenje evidencije, prepiske, zapisnika i srodnih poslova u organizaciji,
kompaniji, udruženju itd.
Zurim u mrtve riječi na monitoru. Uskoro, one se razobličuju, isparavaju i
šire dok u potpunosti ne izgube značenje u mojoj glavi. Nisam zadovoljna. Počinjem
da se nerviram. Definicija je labava. Ukucavam novu riječ: «osoba».
Osoba – imenica,
singl. fem. – 1. Ljudsko biće, žena, muškarac ili dijete. Prim. Sto je spreman za četiri osobe. 2.
Ljudsko biće kao različito od životinje ili stvari.
Osjećam nervozu kako me češka po kičmi. Moram ići dalje. Ukucavam «biće». Suština onoga što predstavlja ontologija... Kao
kada padaš i shvatiš, u najtežem trenutku očaja, da nemaš za šta da se uhvatiš.
Ukucavam «suština». Bazična, stvarna i
nepromjenljiva priroda stvari koja... Ostane ti bespomoćno mlataranje
rukama. Ukucavam «priroda». Materijalni
svijet u kojem... Ukucavam «svijet». Ukucavam «Zemlja». «Globus». «Svemir».
U jednom gašenju pretraživača, sve se urušava. Ostajem bez definicije. Osjećam,
stravično i glasno, da je cijela ta konstrukcija koja znači ja u ovom trenutku jednako prazna,
nestvarna kao i statistički obrasci u mom računaru. Spremna da se uruši baš
takva – nevidljiva. (Može li ono čega nema da se sruši?) Zvoni telefon.
«Ajti statistiks. Izvolite?»
Ponovo dahće. Ovaj put dublje i energičnije. Dok ga slušam, pokušavam da
zamislim stvari oko njega. Fotelju u kojoj sjedi. U kojoj je možda čitao
novine. Gledao Trenutak istine. Ispunjavao
križaljku. Svađao se sa ženom. Sa ljubavnicom. Sa psom.
Spuštam slušalicu.
Iznova otvaram online riječnik. Ukucavam «perverznjak». Osoba koja praktikuje seksualne perverzije. Ukucavam
«orgazam». Fizička i emotivna senzacija doživljena
na vrhuncu seksualnog nadržaja obično kao rezultat stimulacije seksualnog
organa i najčešće propraćena ejakulacijom kod muškaraca.
Otvaraju se ulazna vrata i, u nekakvoj suludoj panici da će nepozvana
pridošlica imati uvid u moje rječničke perverzije, gasim kompjuter. Visoka žena
od nekih sedamdesetak godina, lagano povijena usljed blažeg oblika osteoporoze,
obučena onako spretno i prikladno kako se samo stari ljudi znaju spremiti kada izlaze u grad. Dlanovima poravnavam suknju dok
ustajem sa stolice. Nisam navikla na ljude.
«Izvolite?»
«Dobar dan. Da li mogu da sjednem ovdje?», pokazuje na stolicu do zida,
stavljenu tu za posjetioce kojih nikad nema. Ovo je digitalno doba, a ja radim
sa podacima. Ovdje ljudi ne zalaze.
«Naravno, naravno... Kako mogu da vam pomognem?», pitam je. I dalje sam iza
velikog, drvenog pulta. Ne znam kako da se ponašam, pa iznova palim kompjuter,
ne bi li izgledalo kako sam zauzeta. I vrlo važna. Upalila sam računar – važna
sam. Moji lični stereotipi me ubjeđuju kako to starijim ljudima izgleda kao
nešto jako ozbiljno.
«Ja ne znam gdje se nalazim», kaže i izvadi maramicu iz džepa sakoa. Potom
briše znojno čelo. (Vruće je za oktobar. Ali ptice su svejedno otišle.) Obavlja
ovu najobičniju radnju svojim najobičnijim pokretima nakon što je izgovorila
jednu neobičnu izjavu svojim najobičnijim tonom. Bez mimike.
«Kako to mislite?», pitam je. Kompjuter je ponovo upaljen. Ne znam šta da
radim sa rukama, pa počinjem da sortiram samoljepljive papiriće po bojama.
Plavi, crveni, zeleni i žuti. Slažem ih da budu paralelni sa tastaturom.
«Krenula sam negdje... Ne mogu da se sjetim gdje. Došla sam do vaše zgrade.
Vidjela sam neki naziv, pomislila sam da je nešto važno. Možda sam krenula
ovdje. Vjerovatno nisam. Čime se vi bavite?»
Šareni papirići sada su u savršenoj paraleli sa tastaturom koja je, opet, u
savršenoj paraleli sa stolom. Shvatam, očajna, da sto, međutim, nije u
savršenoj paraleli sa zidom. Ali ne vjerujem da bi bilo učtivo i, u najmanju
ruku, normalno, stati pomijerati namještaj baš u ovom trenutku.
«Mi se bavimo statistikom. Blizu nas je Hitna pomoć. Možda ste išli tamo?»
«Zašto bih išla u Hitnu pomoć?»
«Ne znam... Možda vam je bilo loše.»
«Nije mi loše. Savršeno sam zdrava. Koliko znam.»
Zvoni telefon.
«Oprostite samo trenutak, molim vas... Ajti statistiks. Izvolite?»
«Ahhh... Ahhh...»
Perverznjak. Ne znam šta da radim, neprijatno mi je da spustim slušalicu
pred ovom gospođom, a da ne kažem ništa. Ne želim da misli kako je ovo moj
posao. Sortiranje post-ita i spuštanje slušalice perverznjacima. Osobama koje
praktikuju seksualne perverzije.
«Žao mi je, pogriješili ste broj», izgovorim najljubaznije što mogu i
prekinem vezu.
«Koja je ovo ulica?», progovara u prostor oko sebe, bez da me pogleda.
«Jovana Dučića.»
«Da li volite Jovana Dučića?», pita me najednom. Sada me gleda pravo u oči.
Ja i dalje stojim iza visokog pulta. Slažem kancelarijski pribor koji niko,
osim mene, ne vidi.
«Samo trenutak, molim vas», izgovorim vrlo ozbiljno i sjednem za kompjuter
da, tobož, uradim neki vrlo važan zadatak. Nemam nikakav odnos prema Jovanu
Dučiću. Nadam se kako će shvatiti poruku, ustati i ostaviti me da radim svoj
vrlo važan posao.
Otvaram fejsbuk. Maja je objavila pjesmu na svom zidu. Željko Joksimović – Nije ljubav stvar. Njen muž je lajkovao. Dobijam obavještenje Korisnik Dejan Topalović kaže da mu se sviđa
objava na zidu korisnice Maja Topalović.
Potom sljedeće obavještenje.
Korisnica Maja Topalović kaže da
joj se sviđa fotografija korisnika Dejan Topalović.
Kliknem na fotografiju. Muž, žena i debeli klinac na plaži. Mali jede
sladoled koji mu se slijeva niz bradu. Tata je takođe debeo i ima veliki krst
na grudima. Maja se smije.
Korisnik Dejan Topalović
komentarisao je fotografiju korisnice Maja Topalović: «Mmm,
sexy mamma ;) ».
Podižem pogled. Žena je i dalje tu. Prebira po torbi.
«Oprostite, morala sam da popunim nešto. Da li imate mobilni telefon?»
«Imam... Imam...»
«Mogli bismo da pozovemo nekoga od vaših.»
Žena vadi iz torbe staru, glomaznu nokiu i škilji u zeleni displej.
«Pozvaću ćerku.»
Neko vrijeme drži telefon uz uvo, a onda stisne dugme za prekid razgovora.
«Ne javlja se niko», obavijesti me i slegne ramenima kao da joj je potpuno
svejedno.
«Možda ste išli u poštu», izgovaram glupavo.
«Nemam nikakvu pošiljku sa sobom.»
«Možda ste išli kod nekog prijatelja.»
«Dajte, molim vas...» frkne i prevrne očima. Nisam sigurna šta sam pogrešno
rekla.
«Da li imate ličnu kartu? Pozvaćemo taksi i dati vašu adresu. Da vas odveze
kući... Mislim da je tako najsigurnije.»
Nakon sitnog negodovanja, starica izvadi debeli, kožni novčanik i pronađe
plastificiranu karticu. Izdiktira mi svoju adresu. Podižem slušalicu i zovem
joj taxi. Dok čekam da mi operaterka kaže vrijeme, starica ustaje i izlazi.
«Stići će vam taksi za tri minute!», dovikujem. Ona odmahne rukom, batali djevojko, i ode.
Ostajem sama u kancelariji. Sjedam nazad na stolicu. Korisnica Maja Topalović dodala je novu fotografiju. Mišo Lakić kaže da mu se sviđa status
korisnice Dijana Lepa Karalić. Morski pas objavio je novi status. Franz Kafka
objavio je novu fotografiju. Scroll down... Scroll down...
Kada sam bila dijete lovila sam golubove. Deda ih nije volio. Naučio me je
kako da napravim zamku za ptice. Nikada ništa nismo uhvatili. Nije ni bila
poenta u tome. Samo je trebalo da se udružimo u svojoj namjeri. Da nešto
stvaramo. Da zajedno ne volimo leteće
pacove.
Treba da sjedim ovdje još dva sata. Gledam prema štampaču. Mali pauk je,
vjerovatno, i dalje tamo. Isprepadan. Zvoni telefon.
«Ajti statistiks. Izvolite?»
«Ahhh... Ahhh...»
Dok mi matori perverznjak dahće na uvo, otvaram online riječnik i ponovo
ukucavam riječ «orgazam». Izgovaram naglas, bez ikakve posebne intonacije,
onako kako sekretarice i treba da govore: «Orgazam je fizička i emotivna
senzacija doživljena na vrhuncu seksualnog nadržaja obično kao rezultat
stimulacije seksualnog organa i najčešće propraćena ejakulacijom kod
muškaraca.»
Tišina. Prestao je da dahće. Ne čujem ništa. Potom tu tu tu tu... Spustio mi je slušalicu.
Sjećam se dana kada smo sahranili dedu. Bio je septembar i bila je kiša.
Sve je bilo puno golubova. Došli su da ga posmatraju dok se spušta u posljednju
zamku. Došli su da posmatraju mene i da mi kažu: «Nas će uvijek biti. Mi smo
besmrtni. Jer nismo niko i ništa.»
Korisnica Marina Spahić promijenila
je status svoje veze u Razvedena. Korisnik Milan Tešić kaže da mu se sviđa
promjena statusa korisnice Marine Spahić.
Sljedećih sat vremena
telefon se ne oglašava. Ne čuje se ništa. Na fejsbuku se ređaju lični, mali
narativi. Ptice su negdje daleko i to je u redu. Sve spajalice na mom stolu
paralelne su sa tri hemiske olovke: crvenom, plavom i crnom. Ustajem i primičem
jednu stranu stola prema sebi. Sto je sada paralelan sa zidom iza mojih leđa.
Međutim, pult i dalje odstupa od norme. Pult je perverzija u ovom prostoru.
Njega ne mogu da ispravim, on je zakucan za pod. Morala bih ponovo, ispočetka,
sravnati sve prema njegovoj ivici. Onda će zid biti perverzija. Odstupanje.
Morala bih da ga srušim i iznova sazidam. Tada bih definitivno dobila otkaz.
Sekretarica – imenica, singl. fem. – opsesivno-kompulsivna individua koja ruši
perverzne zidove.
Otkaz –
imenica, singl. masc. – migracija na jug.
Petnaest minuta pred kraj
mog radnog vremena, ona ista starica, sa blagom osteoporozom, kožnim novčanikom
i ćerkom koja se ne javlja na telefon, ponovo ulazi u moju kancelariju.
«Oprostite!», uzvikne, nekako zabavljena. Stoji na vratima, napola vani,
napola unutra. «Samo sam htjela da vam se javim! Išla sam u fotografsku radnju!
Zamislite...», izgovara zadihano i počinje da se smije. «Išla sam da podignem
fotografije! Zamislite...», govori i izlazi iz kancelarije, zatvarajući za
sobom vrata. Ostajem sama. Nije mi jasno šta se upravo dogodilo. Ne znam gdje
se nalazim.
U tom trenutku, jedan mali vrabac zabija se, u punoj brzini, u staklo glomaznog
prozora na mojoj kancelariji. Ošamućen, pada na tlo. Zvuk udarca toliko me
prestraši da skačem na noge. Istrčavam napolje i tražim ga po trotoaru. Nema ga
nigdje. Vjerovatno je već nestao dok sam došla. Već je nešto drugo. Negdje
drugdje.
