NEKOLIKO REČI O PESNICIMA U STRIPU
Za mene, koji u jednakoj meri cenim likovnu umetnost koliko i književnost, crtež koliko i pesmu,
međuratni period, doba takozvane Prve Jugoslavije, ostaje, na polju
intermedijalnih ostvarenja, neprikosnoveno. To je riznica nasumičnih otkrića koja nas ozaruju i blešte u nama zadugo, pošto smo
sklopili knjigu i ostavili slikovnicu u stranu . Doba je to potpune
transgresije svih mogućih kanona i vreme sjajnog preplitanja žanrova visokih i
niskih, kompleksnih i primarnih, često rađenih u cilju čiste zabave, ali zabave
koja stvara bujicu novih značenja i novih viđenja stvarnosti. U kontekstu
tih, za ono vreme, novih postupaka, intermedijalni susreti groteske i pesništva nisu najmanje začuđujući. Začudnost najpre leži u tome što taj sloj umetničkog
izražavanja nije dovoljno istražen kod nas. Iako imamo vrsne preglede
međuratnog pesništva, slikarstva pa čak i stripa, retko ko je od kritičara
istraživao njihova međusobna prožimanja. I kada se to dešavalo, često je bilo reči o
nehotičnim susretima.
Uporedo sa živim bujanjem
stripa i naglim razvitkom grafičkog izraza u onovremenim javnim glasilima, međuratne
godine prošloga veka takođe predstavljaju dinamično i osobeno razdoblje srpske
i južnoslovenske karikature. Jedan od najvrednijih radove ove vrste, izdanje
sabranih dela R. Drainca (Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd,
1999.), priređivački rad G. Tešića, čiji gigantizam, istraživalačka upućenost i
uređivačka prilježnost predstavlja zapanjujući izraz talenta, upornosti i
duhovne snage u nas, ovaj maestralni umetnički portret Rake Drainca njim samim (a u
režiji Gojka Tešića), istovremeno otkriva (zlatni period naše štampe!), pored
samog pesnika onakvog kakvog ga do sada nismo mogli sagledati, i elemente
onovremene kulture življenja, navika i oblika izražavanja u javnom životu u
kojima je crtež, od ornamentalno-kaligrafskih rešenja korica knjiga preko
karikatura do kratkih, minimalističkih stripova, igrao izuzetno značajnu
društvenu ulogu. Neretko, duh vremena čini da se naporedo nižu modernistička
ornamentalistika, tanano kaligrafsko rešavanje oblika i proporcija u
naslovnim slovima knjiga, s grotesknom likovnom obradom njihovih autora. To je
slika raskošnog dendizma skadarlijske boemije (setimo se Tokinovog portreta Tina
Ujevića iz romana Terazije), koja je
potvrda da međuratni period polaže temelje rađanju pop kulture kao specifičnog
obeležja suštinskih kulturnih kodova druge polovine dvadesetog veka.
Duh te prve, urnebesne,
rokamboleskne feljtonističke epohe sav odiše ovakvim vedrim, ironičnim
crtežima. Osobito se, listajući tomove sabranih Drainčevih dela, ističe Konjevodovljev rad na karikaturi. Tek pošto se upoznamo sa opusom ovakvog crtača, savremeni
pesničko-(s)tripovni projekat poput "Prostaka u noći" Vujice Rešina Tucića - i pored neoavangardne želje ukrštanja medijske tvorbe - pokazuje
koliko u njemu nedostaje plamteće, emotivne i misaone snage, neophodne da bi se
pesma i crtež međusobno proželi, osetili, ponajmanje da bi se upili ili nas
doista poneli i preobrazili, onako kako to čine radovi međuratnog majstora.
Konjevodovljevi portreti i crteži
Drainca i drugih avangardista su živi, snažni, posve osobeni trag prošlosti.
Konjevod, slikajući Veljka Petrovića, u crtežu koji kao da je sliven jednim
jedinim potezom tuša, daje sasvim plastičan izraz aristokratskom držanju
pesnika (visoka, izdužena figura: duga, vižljasta, tanka glava kao u kakva
Engleza; kudrava, crna kosa koja prati ritam talasastih nabora sakoa i trag
dima cigarete koji se gubi u gornjem rubu kvadrata gde utiče i pesnikova kosa –
sve se, dakle, prepliće, i sve se sliva; te taj oštar, samouveren, skoro
prezriv pogled dendija; leva pesnikova ruka nemarno položena u džep dok desnom,
oslonjen o radni sto - na kome je nekoliko knjiga od kojih je njemu najbliža
otvorena - ovlašno drži cigaretu). Pošto je dekadencija neizbežna, crtač
pridodaje, nad knjigama tri uvela cveta pala niz tanki ćup. Celi Petrović u
jednom crtežu. Ovakva crtačeva humoreskna i psihološka karakterizacija nije
mogla naći jačeg izraza do u slikanju životnih mena najosobenije figure
ondašnje beogradske književne scene, pesnika i hipnistu Drainca. Drainac,
verovatno, stoga ulazi u ovdašnju istoriju literature (devete umetnosti
posebno), i kao prvi pesnik koji je, za života, postao junak stripa.
Doista bi se mogao,
zamišljenim kolažnim postupkom, sažeti celokupni Konjevodovljev rad na Draincu i
objaviti u zasebnom izdanju. Mislim da bi takva knjiga pokazala u čemu se
onovremena karikatura bitno razlikuje od poratne i u velikoj meri od savremene. U doba kada je strip uveliko kretao novim pravcem (ali je još bivao
snažno uronjen u tkivo nedeljne, novinske štampe), nije moglo biti drugačije nego i da karikatura javne ličnosti, pesnika, bundžije i boema bude, iz meseca u
mesec, iz godine u godinu, jedan groteskni, upravo komični biografski pandan njegovoga
stvarnog života, i kao takav, ne manje stvaran od njega (u duhu ovoga, danas
bi zreli Koraksov rad - rad iz devedesetih godina - bio najbliži izvornoj
karikaturi kao grotesknoj, sceničnoj, dramatizovanoj bio-bibliografijskoj građi
o pojedinim ličnostima i hronici duha jednog vremena). U Konjevodovljevim kvadratima pesnik Drainac postaje junak niza burlesknih događaja.
Drainac, u javnosti borbeni
igrač u plimi novog književnog naraštaja, vatreni branilac novih shvatanja i ukusa
- u likovnoj preobrazbi Konjevoda naskoro postaje dalek, tragikomični brat blizanac
Don Kihota. Pesnikov Pegaz, sledstveno, postao je mazga dok pesnik, gledajući
odraz svoga lika u ogledalu, vidi prase. On pohodi knjižare specijalizovane za
prava devojaka, itd... Najposle, kao vrhunac Drainčeve misije preobrazbe
sveta javlja se genijalni Konjevodovljev crtež naslovljen kao "Banket Rada
Drainca", grafički zamišljen i izveden po likovnom obrascu slikanja
Hristove tajne večere. Umesto gornje sobe, ovde je dat kafanski prostor: Mariju
Magdalenu zamenjuje crtež balerine okačen o zid; oko širokog stola sede ili
stoje književnici i umetnici; prepoznajemo izrazite figure Vinavera,
Crnjanskog, Veljka Petrovića, itd... Drainac, svečan i usredsređen, stoji, u
središtu scene, s čašom u ruci i nazdravlja: "Uzmite i pijte!".
Drainčeva apoteoza.
Međuratni likovni prostor
zahvata književni svet, stvarajući tako, od lutajućih pesnika i boema, grafičke
junake ne manje izrazite od fiktivnih. Uostalom, nisu li Konjevod i Drainac,
zajedno stvarali, 1929. g., izvanredni ciklus "Naši književni
portreti", u kojima se karikatura (čiji je cilj da u jednom zahvatu pera
oliči najizrazitiju karakternu i spoljašnju osobinu lika, osobito s namerom da
se istakne ili uveliča kakva mana) i kritička anotacija prepliću stvarajući
svojevrsne novinarsko-enciklopedijske komične dragulje. Sibe Miličić, prijatelj
Crnjanskog, danas nepravedno zanemaren pesnik, ostvaruje pregnantnu tablu
u kojoj je Tin Ujević prikazan kao junak podoban vlastitoj pesničkoj harizmi.
Na svega dva kaiša (u svakome po tri kvadrata), prostor kafane postaje
epifanijski prostor Ujevićevog proroštva. Stripovna anegdota se dotiče
stvarnosti crnohumornom notom koja razodeva paradoksalni položaj pesnika
artizma čija su shvatanja i držanje u potpunom raskoraku sa njegovim socijalnim
položajem. Ujević je oslikan kao miran, pribran, dostojanstven dendi čiji
nemarni pokreti nonšalantnom uverljivošću određuju mesto i položaj drugih.
Miličićev crtež je lapidaran, "prost", neusiljen,
"neizgrađen"; likovi i predmeti su dati samo kroz nagoveštaj.
Klasičan prelom pruža mogućnost da se kroz svaki pojedinačni kvadrat naglase
Ujevićev karakter i snobovsko držanje (1. "Gospodine, za ovim stolom sedi
samo jedan čovek"- veli junak; 2. "a to ste vi" - ispija svoju
čašu i prstom leve ruke ukazuje na čoveka koji sedi sučelice njega; 3. "i
samo vi" - uzima cigaretu iz susedove tabakere i njegovu čašu; 4. "pa
da se uverite" - u desnoj ruci drži cigaretu dok levom prinosi usnama
susedovo netaknuto pivo; 5. "zapalićete mi cigaretu" - drži je u
levoj ruci, prinosi je susedu koji je zapalio šibicu, pored njega stoje obe,
već ispražnjene čaše; 6. "i platićete vi", govori, pred zabezeknutim
čovekom, dostojanstveni, odlazeći Ujević).
Gojko Tešić, radeći na
književnosti avangardi je istovremeno iz zaborava vraćao, i nehotice – ali praćen
sjajnom intuicijom – niz likovnih tvorevina i ponovo ih, sa svojim
saradnicima, činio dostupnim široj čitalačkoj publici. Ovaj rad ujedno pokazuje
koliko su naoko različiti oblici umetničkog izražavanja srodni i do koje mere su
oni suštinski povezani. Kroz osobenu avanturu koju predstavlja listanje
sabranih dela Rake Drainca dođe pomisao da živimo u bledunjavo i dosadno vreme.
Stripari, u nedostatku imaginacije, trebalo bi da crtaju pisce, slikare,
klošare, manijake po palanačkim ulicama i kafanama! Rastrojeni život pisaca je
motivski bunar bez dna. Doduše, sve se ovo, o čemu tako dosledno grafički
pripoveda Konjevod, dešavalo pre bankarske krize 1929. godine, dok je Tin s
družinom još uspevao da od „Moskve” do „Tri šešira” niže godinu za godinom, kao
u kakvoj kolajni, kafanskog života,
ića i pića na tuđi račun. Jer on se povukao iz Beograda ne toliko radi
skandaloznih izjava o kralju i kraljici već pre svega zato što prokažena a ipak
neophodna buržoazija, nakon bankarskog kraha više nije imala sredstva za izdržavanje
svojih skadarlijskih luda i božjaka. Nama preostaje listanje tih crteža kao u
kakvom ritualnom činu, jer sve što je najvrednije saopštava se i ponovno
oživljuje kroz ritual, kroz sakralni obred.