Strah
Dokle da se čeka
na polazak, to neki strah,
kom nema leka
da progutaće me dovratak.
Samujem i sve se stiša,
po crnom crtam, kredom.
Šušte hibridna kukuruzišta,
Usamljen kao nebo.
Paperjasti prsten na vratu gugutke,
kao da neko namotava žicu,
stegne se u ovakve trenutke,
bezbolno obezglavljujući pticu.
***
Samuju vidici i otiče voda
ispod mosta na kome je večiti zastoj,
Uvođenje u iskušenje počinje onda
kad konac udene slepi singer-majstor.
Na sedištu kraj prozora,
ma kuda ti misli landrale,
stiže te ona banalna,o vremenu čudnom,
istrošena kao apostolske sandale.
I zakucava te običnošću, gestom
svakodnevnim, frazom lakom,
žabokrečinu kao da razgrnu veslom
pitomost, koju merim strahom.
Dunav stanica
To što mi se po sluhu prosipa,
sirene, kočnice, keftavi motori,
mora li tako skupo da me staje?
Plus prozor zamegljen , prizor goletan
Sve bajalica neprevodiva je.
Perifernim vidom beleži oko
na staničnom trotoaru suvišak;
ljudi se kreću jednolično, sporo,
Teško kao kroz plićak.
I tu je
opet srtenem, brižnu saučesnicu
Svakog mog samoubistva - pomajku paniku,
Opet je nahranim reprizom detinjstva
Tu joj opet sednem u kašiku.
***
Osoljen svakojakim osećanjem,
prignut uz vlažan zid.
Mirisi – oblikovanje
trotoara, mrmljanje i sitan tabana vez
ne bi li otpala suvišna popevka.
Smanjen je obzor otkrio prazninu
kao kad pogledaš kroz pomaknut šaht
na ulici.
Na suvom bacakanje u zelenilo
kađeno asfaltnom prašinom.
Korak po čemu da se meri, tvorac – lupež u noći,
pritajio se u krznu gradske psine,
U brzom kretanju ptičjih vratova,
u smrzlom ribljem oku bremenitom od dubine.
Brojeve podesiti na red nula treperavih
meriti koliko se može doznati zaustavljenim
dahom,
kao pročišćenje i kao
najviši oblik kušnje strahom.
Brbljivac
Jezik tupo zveči
Pod njegovim gotskim nepcem.
Ko to baca
Drvene kocke u mraku?
Šestica i trojka.
Devet puta okupan je
Sopstvenom pljuvačkom,
Ko će ga povući za jezik?
Izrešeta me brzim slogovima
Tekst mu prska iz usta
Kazuje, upućuje, čini preteće opaske –
Oko glave lete šrapneli -
Kao pod satarom opiljci kostiju
Sa krvave mesarske daske.
Park 1
U svakome po
meh pluća.
Krijem se od reči u parku.
Noževi polete, parole,
Sa usana krvožednom podmlatku.
U svakome po orah mozga.
Guste slike grada –
Testo za hleb-lapot
Onome što spava na klupi.
U svakome mlako popodne.
Lanci miruju
savladani nepokretom.
Jedino trbusi trudnica
Rade temeljno i sporo
Aleksandrija
Po Plutarhu
Nek mi se ovde okameni ime -
Kraj
vode freska
Skicu
za grad u kljunovima
Odneše ptice s peska
Zapečaćen u kutiji od smole
San bez
očiju darovan starcu
Pred
noge da prostrem grad
Kao ratničku kabanicu
Na pepeo mrtvih rukopisa
Zgrudvan
u ime sakramenta
Ne
bacam se nijednom senkom
Besmrtnik nema testamenta
* * *
Na trotoaru izlišna beleška na margini
Nekolicina zbirna imenica besmisla
Ostavljam trag u daljini mi se čini
Nailazi autobus želja se prelila
Preko beskraja očekivanja razvaljene nade
Uteha pas načet klicom besnila
Razvalina, stepenik, zatravljen kamen
Uz kuću od blata i slame prislonjene
Stube lestvica što teleskopski raste
Amortizera napete opruge i bešumno
Podigne se hidraulična dizalica
Asocijacija
Da je meni drage i noći guste
U koju se tone kao u bale pamuka
Formula teksta notni zapis boja uklesan
Gudalom u mermer... tamo tamo
Gde plava vatra mraza svedoči sever
ZAUZIMANjE MESTA
Autobus nespremne, gotovo u grehu,
uhvati nas naišavši mimo svoga toka.
Nasta komešanje, one što ne behu
pod gvozdenim pečurkama natera duboka
potreba da trče uskim trotoarom,
gde vozilo zakoči, ode malo natrag,
i čim se provukoh s nesmanjenim žarom,
sručih se na sedište – oslobođeni Atlas.
Oko mojih,
u parovima, mnogo nogu se vrzma.
Kod vrata, nekom, za kragnu, pala je kolomaza
suza.
Od nasipa do nasipa staničnog
u prostoru
koji se puni
"sve samlji“, nestajem...
ovan u sopstvenoj vuni.
* * *
Spektakl krvi. Znam tu stvarnost.
Solidno uravnotežim sopstvene prilike --
Okrenem pogled sa golog lica posmatrača
Za tren se zrnasta struktura razbijene slike
Složi pod kapkom nepoznatog spavača.
No comments:
Post a Comment