Na obali nestaju nemiri
Na obali nestaju nemiri, spokojno more oduvijek je tu
dok u dubini vjere naši mrtvi još žive
a val i kamen, zvono crkve i radosti ljeta
tek su časak svijeta, slanog razlomka sreća.
Vjetar je muž Sjevernjače, izdajnik juga na Kvarneru
zelene padine ne samuju, krošnje lome tišinu
u koju se presvuklo more zaljeva u pastelu
nestvarnom kao grobnica u vodi i laka poput sna.
U sutonu blješte stari zidovi grada bez mirisa tuđe krvi
dok u daljini nestaju lađe što plove u bezimene zemlje
i more sada boje noći prekriva javu do zore novog dana
skrivajući čežnju obale koja osta sama.u stihu pjesama.
Osvit na Dolcu
U pupku grada osvit je crta svjetla
zbog koje lete ptice i naziru se ljudi
a snažni glas jutra lomi zatišja noći
dok pijani od vina, krivih riječi i žena
hodamo kući koje nema, izgubljeni
usred usnule povorke slova što ih
guta vrijeme, nečitljive i potrošene.
U špaliru na ranom šanku uz konjak
se drijema bez srama, propala lica
krive se u klopci laži i pića, riječ je
smicalica što ne smeta uhu, nijemo
pijemo uz buku jutra koje ne mijenja
ništa i odlazi prema sutra i preksutra
slaveći simbiozu iluzije i duše smrtne
ovdje na tržnici gotovo besplatne.
ALEKSANDRIJA
Tu u luci gdje predvečerje gasi rumeni obraz sunca
more je stara žena što pamti brodove i drevne priče
a glasom vjetra pučina zbori o dalekoj Trakiji iz mita,
o djeci Krona, vremenu što prelomi koljena mnoga,
o samoći djeteta nepoznata roda i padu s neba kad
je ostavljenu obalu splela nevjesta sretnog siromaštva
nečujna poput zrnja morske soli što miluju samo sebe
nestvarno poput sna u nepogodi i lako poput pepela
spaljenih knjiga koji leprša ispod vječnog krika ptice.
Aleksandrija je prisni suton, nokat i prst izgubljena
znanja u svečanoj dokonosti zaboravljenih imena
i lica, usamljena u vlasti balzamirane ljubavi zapanjena
je životnim smislom pozlaćena plemićka grob s
drugog kontinenta, svijet je ovdje raskošna tuga
predgrađa u kojemu su sve čežnje mladenačke rane.
Vjetrovi istoka
Tamo u krajni postoje vjetrovi istoka koji odnose i zvuk i tišinu. Kada prođu nedostaje sve, a najviše priče pa narod tada započinje sve ispočetka. Ponovo se imenuje svijet kroz riječi koje trebaju zamijeniti one prijašnje što su prije odnesene negdje drugdje, pa poznate priče dobivaju često nenadane obrate i drugačija značenja kako bi se ispunila praznina. Vrtlog je tako začetnik nesvakidašnja običaja da priče uvijek govore o nesretnim ljudskim sudbinama, o mrtvim kraljevima, napuštenim gradovima, praznim dušama i očima ugaslim još u živim ljudima i snimljenim fotoaparatom za kartoteku neke strane vojske koja dokumentira otiske smrti radi vlastite slave. Atmosfera tako pogoduje pojavi nasilno spojenih ali i odvojenih sudbina što poslije postaju bajke čiji bljesak dohvata i skute one daleke i danas još nevidljive budućnosti.
S druge strane vjetar je i izraz kaotične mašte u kojoj sada ulovljeni zvuci i jezik ne pronalaze više one poznate police na koje bi bili desetljećima slagani kao u kakvoj biblioteci i tek ponekad izvađeni uz prepoznatljiv znak na čelu ili papirnate kartice koja počinje najčešće nekim ne prepoznatljivim inicijalima. Ornamenti tog zanosa bivaju neravnomjerno razbacani u neki daleki prostor i vrijeme gdje polako ponovo niknu kao klica nemirne nove stvarnosti dok se oko njih osipa ona zatečena ljudska tvar koja ne prepoznaje njihove tajne moći i riječi kojima su opisane još drevnije tragedije. Cenzura pamćenja tako se obisitnjuje nemogućnošću da se obrani od metastaza koje nošene vjetrom kumuju općem iščezavanju svijeta.
Opet se žari crveno nebo. Vjetar nosi izgubljene emigrantske slutnje što ih po instinktu dame u boljim kaputima spremaju pod njedra zajedno s drugim mitovima koje ne razumiju ali koji otmjeno zvuče. Ispod gospodskih šešira nestali su prijašnji arbitri odmaknuti dalje od dosega onoga što su ikada imali za reći, pa sada tek nadrealni zasuni mjere igru smrti u koju je lako zakoračiti. Vjetar je već odnio prve sjene i nedoumice oko toga i tako nikad neće biti ispitane. Horizont pada u podzemlje kako bi se tu smjestila domovina nesreće zajedno sa svim onim značenjima i stvarima koje smo do sada znali a koje nakon oluje više nećemo moći prepoznati.
Na obali nestaju nemiri, spokojno more oduvijek je tu
dok u dubini vjere naši mrtvi još žive
a val i kamen, zvono crkve i radosti ljeta
tek su časak svijeta, slanog razlomka sreća.
Vjetar je muž Sjevernjače, izdajnik juga na Kvarneru
zelene padine ne samuju, krošnje lome tišinu
u koju se presvuklo more zaljeva u pastelu
nestvarnom kao grobnica u vodi i laka poput sna.
U sutonu blješte stari zidovi grada bez mirisa tuđe krvi
dok u daljini nestaju lađe što plove u bezimene zemlje
i more sada boje noći prekriva javu do zore novog dana
skrivajući čežnju obale koja osta sama.u stihu pjesama.
Osvit na Dolcu
U pupku grada osvit je crta svjetla
zbog koje lete ptice i naziru se ljudi
a snažni glas jutra lomi zatišja noći
dok pijani od vina, krivih riječi i žena
hodamo kući koje nema, izgubljeni
usred usnule povorke slova što ih
guta vrijeme, nečitljive i potrošene.
U špaliru na ranom šanku uz konjak
se drijema bez srama, propala lica
krive se u klopci laži i pića, riječ je
smicalica što ne smeta uhu, nijemo
pijemo uz buku jutra koje ne mijenja
ništa i odlazi prema sutra i preksutra
slaveći simbiozu iluzije i duše smrtne
ovdje na tržnici gotovo besplatne.
ALEKSANDRIJA
Tu u luci gdje predvečerje gasi rumeni obraz sunca
more je stara žena što pamti brodove i drevne priče
a glasom vjetra pučina zbori o dalekoj Trakiji iz mita,
o djeci Krona, vremenu što prelomi koljena mnoga,
o samoći djeteta nepoznata roda i padu s neba kad
je ostavljenu obalu splela nevjesta sretnog siromaštva
nečujna poput zrnja morske soli što miluju samo sebe
nestvarno poput sna u nepogodi i lako poput pepela
spaljenih knjiga koji leprša ispod vječnog krika ptice.
Aleksandrija je prisni suton, nokat i prst izgubljena
znanja u svečanoj dokonosti zaboravljenih imena
i lica, usamljena u vlasti balzamirane ljubavi zapanjena
je životnim smislom pozlaćena plemićka grob s
drugog kontinenta, svijet je ovdje raskošna tuga
predgrađa u kojemu su sve čežnje mladenačke rane.
Vjetrovi istoka
Tamo u krajni postoje vjetrovi istoka koji odnose i zvuk i tišinu. Kada prođu nedostaje sve, a najviše priče pa narod tada započinje sve ispočetka. Ponovo se imenuje svijet kroz riječi koje trebaju zamijeniti one prijašnje što su prije odnesene negdje drugdje, pa poznate priče dobivaju često nenadane obrate i drugačija značenja kako bi se ispunila praznina. Vrtlog je tako začetnik nesvakidašnja običaja da priče uvijek govore o nesretnim ljudskim sudbinama, o mrtvim kraljevima, napuštenim gradovima, praznim dušama i očima ugaslim još u živim ljudima i snimljenim fotoaparatom za kartoteku neke strane vojske koja dokumentira otiske smrti radi vlastite slave. Atmosfera tako pogoduje pojavi nasilno spojenih ali i odvojenih sudbina što poslije postaju bajke čiji bljesak dohvata i skute one daleke i danas još nevidljive budućnosti.
S druge strane vjetar je i izraz kaotične mašte u kojoj sada ulovljeni zvuci i jezik ne pronalaze više one poznate police na koje bi bili desetljećima slagani kao u kakvoj biblioteci i tek ponekad izvađeni uz prepoznatljiv znak na čelu ili papirnate kartice koja počinje najčešće nekim ne prepoznatljivim inicijalima. Ornamenti tog zanosa bivaju neravnomjerno razbacani u neki daleki prostor i vrijeme gdje polako ponovo niknu kao klica nemirne nove stvarnosti dok se oko njih osipa ona zatečena ljudska tvar koja ne prepoznaje njihove tajne moći i riječi kojima su opisane još drevnije tragedije. Cenzura pamćenja tako se obisitnjuje nemogućnošću da se obrani od metastaza koje nošene vjetrom kumuju općem iščezavanju svijeta.
Opet se žari crveno nebo. Vjetar nosi izgubljene emigrantske slutnje što ih po instinktu dame u boljim kaputima spremaju pod njedra zajedno s drugim mitovima koje ne razumiju ali koji otmjeno zvuče. Ispod gospodskih šešira nestali su prijašnji arbitri odmaknuti dalje od dosega onoga što su ikada imali za reći, pa sada tek nadrealni zasuni mjere igru smrti u koju je lako zakoračiti. Vjetar je već odnio prve sjene i nedoumice oko toga i tako nikad neće biti ispitane. Horizont pada u podzemlje kako bi se tu smjestila domovina nesreće zajedno sa svim onim značenjima i stvarima koje smo do sada znali a koje nakon oluje više nećemo moći prepoznati.
No comments:
Post a Comment