Thursday, June 20, 2013

Robert Dankan


PRELAZAK PREKO VODE
Izašli smo čamcima na more, noću,
izgubljeni, dok prostranstvo vode pravi zamku straha oko nas.
Čamci su odlutali, a mi smo napokon sami
pod beskonačnim nebom, nemerljivim, istačkanim zvezdama.
Neka vesla budu mirna, ljubavi, i zaboravi ovog puta
našu ljubav nalik nožu koji među nama
određuje granice preko kojih nikad ne možemo preći
niti ih obrisati dok plovimo ka središtu našeg sna,
presecamo tišinu, lukavo, gorku kišu u našim ustima
a mračna rana preprečila je put svemu iza nas.
Zaboravi dubinske bombe, smrt i naša obećanja,
vrtovi su prazni, a, nad pustom zemljom na zapadu,
sobe u kojima smo se sastajali dignute u vazduh.
Ali čak i kad odlazimo, tvoja se ljubav vraća. Osećam
tvoje odsustvo kao zvuk sve tiših zvona. I so
na tvojim očima i ljuspice soli između nas. Sada,
ulaziš s lakoćom u razoran svet.
Tamo je suvi obron betona. Noć izneverava,
pada na ruševine gradova udaljenih obala
a u neuništivoj noći ja sam sam.

AHILOVA PESMA

Ne znam više od onoga što mi More kaže,
i što mi je davno reklo, ili sam ja prečuo to
udaljeno hučanje nad peskom,
talase značenja u kolevci čije
moći zvukova i odjeka sam
prespavao

Mladiću, pevala je
--ili je to bila oluja koja je uzburkala noć
u pokretni zid je pretvorila
nošen sam kao da se majčinsko krilo
načinilo u strahu?
talas života mračnijeg od mog
života preda mnom je jurio, a ja,
veći od onoga što sam, potamneo kao
dubina bez obala,
digao sam se iz sebe, otresao poslednji
zrak sunca
iz sebe.

Mladiću, rekla je,
Vrati se obalama onoga što jesi.
Vrati se obalama koje se rasipaju.
Čitavu noć
Plime koje su te odgajile i gde se
Tvoj život oblikovao na zamišljenom
svetlu koje je ugasilo krvavu
raskoš sunca
i, ispod pobedničkih povorki
meseca. leži
grom za gromom jedne stare
čežnje, udarac
čija te ponovljena magija
proždire.

Tetida, tada
moja majka, obećala mi je
opscenu u vidu čamca, sredstvo
od vode unutar same vode,
da se moja duša vrati iz
mučne ljudske sudbine,
iz dugog zarobljeništva, iz
borbe sa saputnicima na ravnici,
iz tvrđava u plamenu, iz podviga
časnih i nečasnih,
što je dublji rat nezadovoljstva ispod
i iza objavljenog rata,
i kamičaka lepog, strpljivo
obrađenog mesečevog kamena, ahata, žada, opsidijana,
koji su se preokrenuli i vratili okupani
plimom, bljesak pustoši,
čuvstvena zapitanost,
reči su se vratile kroz delove pesme
pre naše pesme …ili su se možda
lepa, nežna sećanja onih
koji su davno od mene nestali,
vratila iznova, sablasna na
mesečini stara lica?
Jer je Tetida, moja majka, obećala
čamac za mene,
ljubavnicu, podstrek mog duha
u vatri mog prvog elementa
koji se diže, kraljevstvo
nestvarnog, zalog Smrti
*
Vreme, vreme. Vreme je.
Odavno su završeni poslovi Troje.
Ahil se vratio kući.
I uskoro ćeš i ti takođe biti sam.
prevela Ivana Maksić