Miroslav Kirin

PUTOPIS SLOBODNIH LEĐA

kad slobodna su mi leđa

po njima ne poskakuje krumpir

i rajčice ne strepe da će ih zgnječiti

kad slobodna su mi leđa

prsti u sandalama slobodno ispadaju

bicikl ide sam od sebe

možda i mene dovede sebi

kad slobodna su mi leđa

i svi drugi su bar malo slobodniji

VRTOVI WALTERA BENJAMINA U BARCELONI

Dva su beskućnika legla na klupu

podno živice od šimšira – izvrsno!

Mračna stvorenja što se kriju iza kontejnera za otpad

ipak su djeca – izvrsno!

Netko je sprejem izbrisao ploču s imenom

Waltera Benjamina – izvrsno!

Crna glava koja se pomakla

na klupi u Vrtovima Waltera Benjamina

ipak nije Walter Benjamin – izvrsno!

DRVOSJEČIN JE POSAO NEVIDLJIV

U ponoć netko siječe drva.

Preko rijeke stiže tek mjesečeva svjetlost.

Razmišljamo sve do jutra.

A onda – stop. Nema dalje.

POBUNJENA MASA

Na bijelom papiru točka.

Svijet je kotač.

Kada je pobunjena masa krenula,

upravo smo šiljili olovke.

KAKO SMO SE LOMILI

Slomili smo se

na vašim čeličnim šipkama.

Jedino su se one kadre

sagnuti i pomoliti se.

SPREMNOST KUTIJA

Kutije su spremne,

zatvorene sa svih strana.

Kada smo krenuli u njih

pakirati komadiće svemira,

unutra se nešto zatreslo.

Stali smo maleni pred kutijom

i još čekamo

da vidimo što je posrijedi.

OBIČAJ BACANJA KNJIGA

Veselje što se koncem proljeća bacaju knjige

odjednom je utihnulo.

Tko je bacio svoju knjigu, bacio je.

Nadajmo se ipak da je svoje veselje spremio

na neko skrovito mjesto, za oskudne dane.

Na mjestu bačenih ponovno počinje rasti drveće.

Već te vidim kako prilaziš svome stablu,

zaviruješ pod svaki list,

a tamo ono uporno ništa, ništa.

SMISAO

Evo napokon nekoga

            tko kašlje,

kome je stalo do smisla.

Zrak stoji, svi sjede.

Što radi povijest?

I ona stoji, ili sjedi.

Dobro je kad netko zakašlje.

Ja ću potom prvi zagunđati.

Kad nastane opći metež,

puzeći po podu

nezamjetno ću se iskrasti.

PREVIŠE JE MRAKA

Previše je mraka okolo,

idemo ga razbiti čekićem.

Što? Ne znaš gdje je čekić?

Dobro, onda ćemo pričekati

da se razdani. Vidjet ćeš,

čekić ti je sasvim blizu.

RASPRAVA

Na ulici neki dan srušio se, složio nauznak,

samo se složio, zalupio kao mrtvački sanduk.

Nitko nije podigao pogled

Zašto je pao, zašto se srušio

Okupili se ljudi da odluče

U skupinama tiho raspravljaju

RECIMO DA SMO NESIGURNI

Recimo da smo nesigurni

Da stojimo na suhoj grani stabla

I da smo od nje pa do zemlje

Razvukli konac, malo crven, malo plav

Pa se polako, pa se oprezno, spuštamo

Recimo da smo se već spustili

Ali više nitko ne zna reći gdje

Brza nam je majčica Zemlja

ZATO ŠTO JOŠ SMO SADRŽAJNI

U ime tijela i duše

Rasklopimo se

Odmotajmo ruke

Razmaknimo rebra

Dajmo srcu svjetla

Oči zašijmo kožom