Bela
maramica
Unutra je bio mrak sobe
bez prozora.
Mrak je bio blagosloven.
Crni, zaštitnički mrak. Toplo krilo noći. Potpun, celovit mrak kao majčin
zagrljaj. Delovao je na moje telo umirujuće posle dnevnog sjaja, na kome je kao
na vatri goreo moj pogled.
Ispružila sam ruku prema
električnom prekidaču desno od vrata. Htela sam da ugasim svetlo u hodniku.
Utihnulo je. Konačno. Nestalo. Samo mrak.
Mrak kao zamišljeno krzno
majke.
Uzela sam ćebe sa fotelje
i ogrnula se toplotom njegovog mraka. Mrak je ušao u mene kao dijamant, kao
svetlost sna u kome sam bila uhvaćena u lunarnu mrežu reflektora, u krugu te
svetlosti. Nešto me je probudilo. Nisam mogla da znam koliko je vremena prošlo.
Nešto me je trglo iz sna. Disanje neke životinje? Režanje? Lavež? Bilo je sve
jače i sve bliže.
Mrak je bio prošaran
prugama svetlosti s ulice. Moja senka, senka probuđene žene, bila je ogromna,
rasplinuta, poput noćne ptice; padala je preko mrtvih keramičkih pročica
kuhinje.
Uzela sam tabletu iz
fioke. Imam 33 godine, muči me glavobolja i šugav osećaj da mi se kosti
rastaču. Ispila sam vodu do dna. Grlo me je stezalo. Možda je grip ili virus
ili slična nesreća? Lavež je nestao. Prokleti psi.
Držala sam belu maramicu
preko usta, ličila sam na razbojnika kakve bande u salunu divljeg zapada.
Provizorna maska nije posledica instrukcije lekara, koga sam još to jutro bila
posetila, nego lična invencija, kao i bele rukavice; svakako ne zbog izgleda.
Tanka je hrišćanska koža, pomislila sam, preko tog neistraženog divljeg mesa,
koža od papira bankovnog računa s nekoliko ukrasnih manira koji sprečavaju
ljude da se smesta ne poubijaju. Ovakav svet, mislila sam dalje, nije zaslužio
dug vek. Nevolja je u tome što sam i ja njihov deo. I što pored manira, pomalo
već načetih sinoć, posedujem nenačeti konto koji mi je napunio otac još u vreme
zlatnog dinara.
Uhvatila sam liniju
autobusa na relaciji Pančevački most−Skadarska. Ništa neobično se nije dogodilo
u toj vožnji, izuzev jednog starca koji je, zabačene glave ka naslonu sedišta,
očiju zatvorenih, niz koje se cedio znoj, teško disao u grčevitom naporu da
proguta nešto čega u ustima očevidno nema. Sve je trajalo kratko, nisam se
pomerila, a on je već stresao ramenima i spleo ruke u figuru orjentisanog starca
pod sivim kačketom. Ostali putnici bili su jednako mirni, mračna misao koju
ovde svako krije i od drugih i od sebe, isplivava u mojim očima, poput leša
davno izvršenog zločina kad ga izbljuje uznemirena močvara.
Skrenula sam pogled ka
ulici koju je autobus pohodio. Vozilo se treslo, a ja sam neumitnije i odlučno
stegla rukavicom belu maramicu preko usta, koju sam do maločas, neoprezno s
moje strane, gotovo ispustila iz ruke. Životu se moramo prilagoditi ako želimo
da ostanemo u njemu, pomislila sam.
U borbi za najsunčanije
mesto pod suncem: jedna žena na pločniku izgurala je grupicu đaka kako bi
zauzela kvadrat osvetljen sunčevom svetlošću, taj povlašćeni prostor, jedini
među visokim, tamnim i vlažnim zgradama iz prošlog veka. Neprimetno kružno
kretanje ljudi na pločniku, neprimetno zauzimanje mesta onih koji su u njih
ušli prvi, za koji trenutak samo onih koji su dovoljno jaki da ih zadrže.
Pojedini prolaznici na
ulici u stanju su da mi se obrate, pa i da razgovaraju, kao da me oduvek
poznaju, kao da smo odrasli zajedno, a ne da su nam se putevi slučajno ukrstili
na tranzitnoj liniji Pančevački most−Skadarska. U stvari, mislila sam, sada,
naknadno, posle šturih odgovora prigušenih belom maramicom, možda je trebalo
oćutati, okrenuti glavu, biti anoniman u gradu u kojem jedino što izistinski
volim upravo je to pseudo-stanje anonimnosti, izgubljenosti među ljudima
jednako anonimnim.
Na kraju ulice pojavila su
se velika ružičasta kola gradske čistoće, koja su se u manevarskom skretanju na
raskrsnici gotovo održavala i održala na dva bočna točka. Stajala sam
prilepljena uza zid, s desnom rukom na ustima. Ne, to nije bila glavna ulica
grada kojom sam prošla kada sam se odlučila da prekinem besmisleno traganje za
motivima svog života, tamo gde sam studirala, gde sam kupovala knjige, mirisala
parfeme i otvarala kišobrane. Tranzit Pančevački most−Skadarska ličio je na
crkvenu lađu, pljosnatu i dugačku, ispunjenu prolaznicima koji su bili
sastavljeni, činilo mi se, po ko zna kakvom načelu, po krvi, slučaju, prinudi,
zajedno s torbama, zavežljajima, kesama, ostacima zemne imovine koju su nosili
na sebi, u sebi, skamenjeni u želji da čuju najzad nešto što će im povratiti
veru u razum i red.
Ka Dorćolu je odlazila
rulja, osipala se prema svojim domovima i potrebama, gazeći sve na putu,
povlačila za sobom nešto ameboidno, klizno, a da se nikada ne bi konačno
izgubila, uvek su je nove grupe ljudi dopunjavale i činile konstantnom, a čulo
se kao da se stolice lome i kao da se koferi kotrljaju.
Pripijena uza zid, o čemu
je ona to razmišljala? Prilagođavanje prirode ili prilagođavanje prirodi? Čovek
mora da stekne sposobnost da saznaje istinu o prirodi i da je sebi prilagođava.
A potom, ubrzo: za ovim stolom, nakezila se pakosno, pogrešna je ideja o
ljudskoj svemoći. Šta joj je ostalo? Veština koja se svodi na saradnju sa
prirodom?
Morala je da bude oprezna.
Strah rađa strah. A ovaj − furioznost.
Očevidno je htela da se
skoncentriše na vlastito telo, na osećaj što ga o njemu ima. I to joj je jedva
uspevalo.
Imala je influencu. Imala
je jaku kijavicu. Imala je alergiju. Možda je samo prenapeta, možda je pogodila
nervna kriza. Slinila je, curelo joj je iz nosa... Bilo je prilično neprijatno.
Sardonski smeh na ustima. Ispod bele
maramice. Duboko ispod visokofrekventnog signala koji se usmeravao ka
receptorima njenih unutrašnjih organa.
No comments:
Post a Comment