Neprekidne svežine satelita i drugi osveživači[1]
Kako i zašto?
Kako, i pre
svega zašto polemisati sa tekstom koji u svom najvećem delu ne iskazuje bilo
kakve poetičke problematizacije, i ne bavi se pitanjima poetike, tekstom koji
na mnogim mestima koristi tabloidnu terminologiju, koji je krcat prevaziđenim
shvatanjima odnosa književnosti i društva kao šireg konteksta, ali i nedoslednostima,
slabo prikrivenim resantimanom, metodološkom neutemeljenošću i
proizvoljnostima? Kako se postaviti prema takvoj „kritici“ nije nimalo
jednostavno, niti bezazleno pitanje. Jedno od mogućih rešenja bilo bi:
prepustiti takav tekst njegovim sopstvenim semantičkim zjapovima, ishitrenostima
i anahronizmima koji ga sami, iznutra riju i minimaliziraju ono što je u njemu
zaista rečeno i argumentovano; drugim rečima: ne reagovati i ostaviti ga u
njegovom skromnom ambijentu, na njegovom fragilnom polju, i onda posmatrati
kako se urušava. Zvuči primamljivo, ali iz društveno-istorijskih razloga
opredelio sam se ipak da reagujem. Naime, smatram da je potrebno dekonstruisati,
precizno razložiti i dijagnostifikovati takve tekstove ne zbog njih samih, već
zbog književno-istorijske vertikale u koju se oni uključuju, a koja je prisutna
toliko dugo u našoj kulturi, na pozicijama desno od centra, gde se iznova
ponavljaju „tekstualni imperativi“ kao aksiomi u književnosti i gde se iznova minimalizira
ono društveno i političko, a što je već osvojena tekovina savremene teorijske
misli. Takvi anahroni pristupi tekstovima i uopšte pojavama kulture dobijaju i
svoje najmlađe predstavnike, a među
njima je i Vladimir Vukomanović kome su uvodni tekstovi 21. broja časopisa Agon poslužili kao poligon za pokušaje
da takve stavove prezentuje. Napor dekonstrukcije ovog teksta pokazaće se kao
opravdan zbog još jednog razloga, nikako manje bitnog. Analiza teksta (Još) nešto se dogodilo pokazaće da se ispod negativnih kritika često ne krije samo
navodna vernost određenim estetskim ili etičkim modelima, već i u potpunosti profani
razlozi: nezadovoljstvo sopstvenom pozicijom koja se u palanačkom duhu uvek
doživljava kao neopravdano marginalizovana, nedovoljno prisutna, da iskoristim reč koja je Vukomanoviću, iz meni jasnih
razloga, veoma mrska. Pa, da krenem redom.
Interesna osnova
Počeću, naravno, društvenim i političkim pitanjem interesa za
nastanak i objavljivanje teksta (Još)
nešto se dogodilo. Interesi i motivi za nastanak tekstova, suprotno stanovištu
Vukomanovića koje iznosi u svom tekstu, mogu se tumačiti i otkrivati uočavanjem
određenih uslovljenosti, kroz analizu načina na koji su autori aktivni u okviru
jednog društvenog polja, analizom njihove zastupljenosti u tekstovima određenih
kritičara, kao i na osnovu svih drugih mogućih situacija kada oni eksplicitno
ili implicitno iskazuju svoje poetičko-političke stavove. Apsurdno stanovište
Vukomanovića da bi diskutovati o interesima i motivima za nastanak tekstova
značilo diskutovati o nečemu što se, kako on to veli, ne može znati, negiralo
bi postojanje tumačenja i društvenu kritiku svelo na bukvalističke konstatacije
i opise, što ni sam Vukomanović ne praktikuje tumačeći upravo društvene
pozicije Agona u svom tekstu. Pitanje
zašto neki tekst nastaje, pitanje njegovog motiva u polemikama često se ukazuje
kao ključno pitanje. Koji je interes Vladimira Vukomanovića da kritikuje
navedene tekstove objavljene u Agonu?
Ti interesi tiču se Vukomanovićevog navodnog nezadovoljstva navodnom samopromocijom
uredništva Agona i raspodelom uticaja
u domenu predstavljanja mlade srpske poezije, te pozicijom Agona u tom pogledu. Iza ovih navodnosti, mogu se prepoznati Vukomanovićeva
nezadovoljstva sopstvenim kritičarskim, antologičarskim i naročito pesničkim
pozicijama koje on sam zauzima. Kako to možemo argumentovati? Sam tekst (Još) nešto se dogodilo na više mesta,
svojom intonacijom, sistemom pokuda i sa druge strane pohvala, diskretno strukturira
veštačku podelu na dve struje u praćenju mlade pesničke scene, a kada te struje
konstruiše, autor navedenim površnim vrednosnim predznacima, odnosno pohvalama i
kritikama opredeljuje „ispravniju“ grupaciju koja bi se imala suprotstaviti
navodnoj hegemoniji uredništva Agona,
pa se svojim tekstom upisuje u tu navodnu grupu. Taj nivo teksta vidljiv je na
onim mestima gde njegov autor staje u „odbranu“
onih međusobno raznolikih i udaljenih prezentovanja mlade srpske poezije koji
ne potiču od Agona i njegovih
urednika, a ogledaju se u panoramskim tekstovima Vanje Radaković i Gorana
Korunovića. Stvaranje ovakvih frontova autor obavlja diskretnim jukstaponiranjem
aktivnosti sa jedne strane Agona, i
sa druge strane pomenutih „ispravnih“ ili makar „ispravnijih“ panoramskih
tekstova. Ovakve strategije binarnih opozicija odraz su transparentnih
ideoloških isključivanja koja su u svojoj biti politička, i tiču se
Vukomanoviću mrskih društvenih kategorija kao što su prisustvo, legitimaciona moć, interes itd. Dakle, to su one kategorije
koje Vukomanović, iako pokušava da podrži ideju o poeziji kao neprekidnoj svežini sveta, ipak kao
konsekvencu ne može izbeći, pa Agon
kritikuje i iz ovakve, političke i interesne vizure. Međutim, još bitnije, u stanju
sam da dokazujem da ovakve binarne opozicije sa vrednosnim predznacima Vukomanović
postavlja ne samo iz poetičkih razloga, već i iz ličnih. Naime, on sam je kao autor
pomenut u oba panoramska teksta koja pokušava da „odbrani“
od „napada“
urednika Agona Bojana Savića Ostojića,
i u onom koji Korunović objavljuje u Danasu
(gde je njegova poezija okarakterisana kao hermetična lirika), i u onom koji Vanja
Radaković štampa u Beogradskom književnom
časopisu (ona ga navodi kao pesnika i kritičara, a citira samo kao
kritičara kada govori o meta-jezičkim poetikama). Sa druge strane, a to je
veoma bitno: Vladimir Vukomanović nije pomenut u panoramskim tekstovima o
srpskoj novoj poeziji u Agonu jer
tokom prethodne tri godine koliko se oni objavljuju on uopšte nije štampao
knjigu pesama, a takođe njegova poezija izostaje i iz svih onih izbora koje sam
priredio, samostalno ili sa Vladimirom Đurišićem (izbor Prostori i figure, temat u časopisu Ars i panorama Van, tu: free).
Stoga Vladimir Vukomanović svojim tekstom poručuje, između ostalog, i to kako
je on neopravdano izostavljen
iz onih izbora koje je priredio jedan od urednika Agona i iz te lične pozicije konstruiše svoj tekst-napad na isti
taj Agon, koji se za njega javlja kao
simbol i personifikacija njegovog sopstvenog pesničkog ne-prisustva. U tom
smislu nije nevažna i činjenica da je autor teksta (Još) nešto se dogodilo slao svoje poetske priloge uredništvu Agona, kako bi oni bili objavljeni u
časopisu, ali ih uredništvo nije
prihvatilo. Dakle, ovi frontovi (Agon
vs. svi drugi) plod su Vukomanovićeve ambicije da i on negde bude prisutan,
odnosno razlog njihovog nametanja od strane Vukomanovića vidim u njegovoj
težnji da po svaku cenu pripadne nekom kolektivnom kontekstu. Kada to nije
uspeo da uradi poezijom, esejistikom i antologičarskim radom, on to pokušava da
učini pamfletskom kritikom tekstova objavljenih u Agonu. Tako tekst (Još) nešto
se dogodilo ima funkciju preporuke njegovog autora onoj strani koju je ovom ideološkom i
uprošćenom binarnom opozicijom, diskretno ali pogrešno već oivičio, a koja je u
svojim panoramskim tekstovima, makar u najopštijim nabrajanjima pomenula i njegovu
poeziju i kritičarski rad, na čemu je on zahvalan. Sada, kada je ponuđen
odgovor na pitanje zašto je nastao tekst (Još)
nešto se dogodilo, i zašto autor tog teksta staje iza
panoramskih tekstova Korunovića i Radakovićeve, možemo se baviti njegovim pojedinostima.
Rušilački
naboj i isprazne teoretizacije
Već na samom početku teksta Vukomanović se diskredituje iz
polja ozbiljne i poštene polemike koristeći sintagmu: rušilački naboj koji je, kako sam kaže, primetio u navedenim
tekstovima 21. broja Agona. Pa iako
Vukomanović na početku svog teksta pohvalno piše o Agonu uopšte, i sintagmu rušilački
naboj koristi isključivo za uvodne tekstova Agona broj 21, smatram da je upotreba ovakvih stilski rđavih,
uslovno rečeno „teških” reči, u slučaju Agona
neprimerena,
baš zbog svega onoga što je Agon do
sada učinio na prezentovanju mlade srpske poezije. Podsećam zato ovom prilikom,
ne Vukomanovića koji to dobro zna, već čitaoce da časopis Agon već tri godine afirmiše mladu srpsku poeziju, njenim
sistematskim predstavljanjima, ali i specijalima koji prave kritičarski presek
godišnje nove srpske pesničke produkcije. Uostalom, u tim specijalima je i sam
Vukomanović, kao prikazivač, učestvovao. U godinama koje prethode 2012, kada se
malo ko sistematski bavio poezijom koju su pisali mladi srpski pesnici i
pesnikinje, Agon je upravo ovo polje
forsirao. O valjanosti načina na koji je Agon
to radio svakako može i mora biti reči, ali koristiti stilski rđavu, floskularnu
sintagmu rušilački naboj za aktivnost
časopisa koji je upravo svojom delatnošću generisao, okupio i donekle
strukturirao makar jedan deo mlade srpske poezije, odraz je koliko lošeg spisateljskog
stila, toliko i izostanka elementarnog kritičarskog poštenja. Na taj način,
autor pravi zamenu teza, pa upravo promociju tog konteksta koji označavamo kao
nova srpska poezija, naziva samopromovisanjem uredništva Agona. Na kraju, čitaocima prepuštam da procene u kojoj meri
tumačenja određenih pojava na pesničkoj sceni koja su predmet uvodnih tekstova 21.
broja Agona, a koja su očigledno
drugačija od onih koje Vukomanović ima, opravdavaju upotrebu sintagme rušilački naboj.
Nakon ovog društvenog uvoda, Vukomanović u svom tekstu prelazi
na obrise poetičkih konstatacija, pa nakon što je, doduše skromno, dozvolio da
pogled na scenu treba da obuhvati i društveno-političke aspekte, izjavljuje da
vrednovanje nije samo politički čin, kako su to autori tekstova Agona po njemu implicirali, ali se oseća
isuviše nekompetentnim da brani tu tezu, pa svoje razmišljanje na temu brže-bolje
okončava time da: isprazna teoretizacija
ume da bude prilično besplodna (Vukomanović). Da li bi se primenom ove, za mene
frapantne sintagme, mogle odbaciti i čitava nauka o književnosti i filozofija
kao isprazne i besplodne teoretizacije, kad god nešto treba makar malo
podrobnije obrazložiti? Međutim, ovakav način na koji se Vukomanović odnosi
prema teoriji, i potrebi izvođenja sopstvenih stavova simptomatičan je, na
osnovu njega takođe tumačim i zaključujem, i on mi pomaže da shvatim i druga tamna mesta njegovog teksta.
Dalje u tekstu, Vukomanović se navodeći delove teksta Jelene
Milinković i Bojana Savića Ostojića ostrvljuje na termin prisustva na pesničkoj sceni, spočitavajući neopravdano autorima Agona zanemarivanje pesničkog teksta,
odnosno pesama kako on to kaže. Umesto da argumentuje izrečeni stav da autori
ovih tekstova pesnički tekst smatraju nevažnim (što nikako ne bi uspeo i da je
pokušao) on vrši karikaturalno predimenzioniranje značaja prisustva u ovim panoramskim tekstovima, pokušavajući da im se
podsmehne. Još jednom mu zato poručujem ono iza čega čitava redakcija Agona stoji: prisustvo autora u
književnom životu, odnosno sve njegove aktivnosti vezane za poeziju značajne su
društvene kategorije koje valja analizirati i njima se baviti, a koje anahroni „kritičari“
poput njega, po pravilu prenebregavaju i podsmevaju im se. U toj
esencijalističkoj pozi kakva je u savremenom teorijskom svetu prevaziđena pre
pola veka, Vukomanović negira, ili makar neargumentovano minimalizira društvene
okolnosti koje ravnopravno sa tekstovima učestvuju u formiranju značaja dela. Prisustvo nekog autora ne
određuju samo pesničke knjige i ciklusi objavljeni u časopisima (drugim rečima:
tekstovi), već i članstva u uredništvima časopisa, način organizovanja
književnih večeri, odnos prema nagradama, pripadnost neformalnim grupacijama
koje imaju svoje stavove, nastupi, odnosno čitanja poezije i niz drugih uloga
koje ravnopravno učestvuju u kolopletu književnog života. S obzirom da već osam
godina nije objavio pesničku knjigu, i s obzirom da godinama ne objavljuje
poeziju u relevantnim časopisima[2], a
opet je prisutan, pa makar i tekstom kakav je (Još) nešto se dogodilo, Vladimir Vukomanović je prvi koji bi
trebalo da shvati značaj prisustva.
Kritikujući to prisustvo sledećim rečenicama kojima komentariše
tekst Bojana Savića Ostojića: I
gde, u kojoj grupi, valja tražiti autora samog teksta? Ako njega treba videti
kao deo tog talasa koji izaziva tektonska pomeranja i sva se zbivanja prema
njemu upravljaju, onda priznajem kako mi nije lako da se otmem utisku da ova
slika predstavlja (i) izraz, u najmanju ruku, neumerenog egocentrizma, Vladimir Vukomanović, dodeljujući autoru teksta centralno
mesto u nekakvim zbivanjima, što niko nikada nije implicirao, praktično uskraćuje
mogućnost bilo kom učesniku nekog događaja da taj događaj komentariše, kako ne
bi bio proglašen egocentrikom, što je apsurdno. Takvom argumentacijom i sam
Vukomanovićev tekst bio bi egocentričan (što on i jeste, ali iz drugih razloga)
zato što govori o događajima u kojima je i sam učestvovao, makar kao kritičar. Da
li stoga, za Vukomanovića izražavanje potrebe da se osveste i komentarišu
situacije u kojima i sami komentatori učestvuju, predstavlja egocentrizam?
Kolaž tehnika i uzimanje
moći
O
tome kolika je pak razmera Vukomanovićevih metodoloških nekorektnosti svedoči nevešta upotreba, u polemikama dobro oprobane
strategije „cepanja“ tekstova i izvlačenja delova iz konteksta, i potom
pridavanja sopstvenog smisla tim delovima, u skladu sa vlastitim ideološkim
potrebama. Vukomanović odlazi i korak dalje, pa to čak ne radi samo u okviru
jednog teksta, odnosno jednog autora, nego kompilira tekstove različitih
autora, konkretno Bojana Savića Ostojića i Jelene Milinković, nastavljajući na
reči jednog autora delove teksta drugog autora, kao da je reč o jednom autoru i
jednom tekstu. Cinizam i apsurd ovakvog postupka ne mogu opravdati, ali mogu
pokušati da ga razumem iz vizure teksta (Još)
nešto se dogodilo: naime, na brojnim mestima u ovom tekstu Vukomanović percipira
autore uvodnika Agona kao jedan,
zbirni entitet, negirajući im zasebnost, u skladu sa njegovim sopstvenim,
kolektivno-ideološkim svetonazorima. Iz njegove vizure ovi autori ne postoje
kao zasebni autori sa tekstovima, mišljenjima, stavovima i stilovima koji se ne
moraju i često se i ne poklapaju. Na osnovu toga je vidljivo da on Agon shvata kao ideološku i uniformnu platformu,
kao propagandno-poetičku formaciju, a ne kao časopis koji je do sada objavio radove
preko dvesta autora najrazličitijih poetika, i koji uređuju ljudi različitih
estetskih, čitalačkih, pa čak i uređivačkih uzusa.
Sada
ću, na samo jednom primeru prezentovati kako to Vukomanović kompilira tekstove
Bojana Savića Ostojića i Jelene Milinković, ne mareći šta dalje u njima piše i kako
se to odražava na smisao. Vukomanović navodi: Jer, zahvaljujući „ličnim
zalaganjima i udruživanjima pesnika, i njihovim prisustvom (sic...) u
ustanovama i redakcijama časopisa i izdavačkih kuća“ (Ostojić) 2012. godina je
„ona za koju možemo reći: nešto
se dogodilo“ (Milinković) i ona će „u neizvesnim tokovima književne
istorije ostati zabeležena (...) kao relevantna i verovatno prelomna (sic...)
za generaciju pesnika i pesnikinja rođenih nakon 1975. godine“ (Milinković).
A evo kako
deo teksta Jelene Milinković izgleda kada mu se samo ne oduzme poslednja
rečenica u pasusu, a koja relativizuje i ono što je autorka prethodno izjavila,
a što Vukomanoviću ne odgovara da navede:
Dakle, nešto se
dogodilo na sceni i koliko god je to nezahvalno proricati, opravdano je
pretpostaviti da će u neizvesnim tokovima književne istorije ostati zabeležena
2012. godina, kao relevantna i verovatno prelomna za generaciju pesnika i
pesnikinja rođenih nakon 1975. godine. Ipak, baš zbog ove sublimacije
izvanknjiževnih okolnosti, čini se da su godine koje su pred nama, one u kojima
na red dolazi govor o individualnim ostvarenjima i rad na kristalizaciji i
pozicioniranju pojedinačnih poetika u okvirima srpske i regionalne poezije. (podvukao V.S.)
Dalje u svom tekstu Vukomanović kritikuje moju poziciju kao priređivača
koju doživljava kao poziciju moći, konstatujući da se moje ime ponavlja u
priređivanju izbora nove srpske poezije koji su se pojavili tokom 2012. godine,
a ranije u tekstu navedeno je koji su to izbori. Ovu činjenicu autor teksta
koristi kako bi mi umanjio pravo da komentarišem neke tendencije na mlađoj
pesničkoj sceni, da kritički čitam
događaje na istoj toj sceni. Ostaje nejasno, i Vukomanović to ne objašnjava,
zašto bi moje apostrofiranje onih koji imaju pozicije da mladu poeziju predstavljaju,
a umesto da to čine radije se paušalno žale na teško stanje, zašto bi dakle to apostrofiranje
bilo delegitimisano priređivačkom ulogom u navedenim izborima? Baš suprotno, preuzimanje
odgovornosti i obaveze pravljenja ovih izbora može samo osnažiti poziciju zauzimanja
takvih stavova spram onih koji nisu dali doprinose predstavljanju mlade srpske
poezije, a za to su imali prilike. Dalje, ono što Vukomanović svesno propušta
da naglasi jeste činjenica da sam sve te izbore priredio ili ko-priredio u
potpunosti na poziv izdavača i urednika, a ne na sopstvenu inicijativu niti
preporuku, čak ni u posrednom vidu. Pravljenje ovih izbora samoinicijativno su
mi ponudili Goran Petrović i Vladimir Đurišić, i ja sam te pozive prihvatio, pa
ostaje nejasno kako sam to, po Vukomanovićevim rečima, simboličku moć uzeo (podvukao V.S.) za sebe? Da li je i Vukomanović uzeo
simboličku moć za sebe kada je prihvatio isti takav poziv Gorana Petrovića da
priredi knjigu izabrane mlade srpske proze? Da li je po njemu problem to što sam
ja taj poziv dobio sa dve različite strane, a on sa jedne? I da je dobio i on
poziv sa druge strane, da li bi ga odbio kako ne bi uzeo previše simboličke moći za sebe? Vladimir Vukomanović o tome
ništa ne govori u svom tekstu, pa su njegove kritike i u ovom delu neosnovane i
licemerne. I na ovom mestu u svom tekstu autor pokazuje teorijsku neupućenost,
prebacujući mi da sam ponavljanjem određenog broja imena, ako ne i svih, u ovim
izborima, iako deklarativno protiv kanona, i sam napravio kanon. Autoru očigledno
nije poznata ideja o ultimativnoj nemogućnosti stvaranja mimo linija
najrazličitijih tradicija, odnosno o pravljenju paralelnih kanona, onih koji se
baziraju na drugačijim poetičkim osnovama od dominantnih. Ja nikada nisam
negirao činjenicu da se ovi pesnici upisuju u jedan od mogućih paralelnih kanona
samim činom objavljivanja knjige kod izdavača kakav je Službeni glasnik. Sa druge strane, da je nekome od njih to smetalo
odbili bi da svojom poezijom doprinesu knjizi. Međutim, ako se Vukomanoviću
čini da su pesnici koji su uključeni u ove izbore deo nekakvog zvaničnog
establišmenta srpske književnosti, i to zbog toga što im je poezija štampana u
dva ili tri izbora, onda on, najblaže rečeno, nimalo ne poznaje prilike na
književnoj sceni Srbije, što uostalom ubedljivo i dokazuje tekstom (Još) nešto se dogodilo.
Na ovom mestu potrebno je skrenuti pažnju i na ono što je
lako uočljivo, ali nimalo nevažno u vezi sa tekstom (Još) nešto se dogodilo. Naime, Vukomanović se u svom pamfletu ni u najmanjoj meri
ne bavi kritikom poetika prisutnih na novoj srpskoj pesničkoj sceni, njegov
tekst ne nudi neslaganje sa nekim poetičkim modelima, njihovu argumentovanu
kritiku, niti sa druge strane zastupanje nekih drugačijih poetičkih modela od
onih koji se mogu čitati u Agonu. Drugim
rečima:
njegov tekst ne poziva na polemiku po bilo kojim poetičkim i uopšte tekstualnim
osnovama, već samo po onim koje upravo spočitava uredništvu Agona: društvenim i vanknjiževnim,
pitanjima koja doživljava kao pitanja uticaja i moći, onih polja u kojima bi
želeo u većoj meri da sudeluje, ne krijući nezadovoljstvo što u tome ne uspeva.
Za Vukomanovića je, dakle, sekundarna tema rasprava o mogućim dometima i
ishodištima pojedinih poetskih izraza, pesničkim stilovima i njihovom značenju,
mogućnostima angažmana u tekstu, poetičkim uticajima vidljivim u poeziji,
odnosu prema tradiciji i prema aktuelnoj poeziji regiona, mogućim zajedničkim tematsko-formalnim
karakteristikama generacije, ili nasuprot tome, razlikama koje postoje među
pripadnicima iste. Ni na tom mestu, dakle na nivou poetike i teksta, kojima nominalno
pridaje jedinu relevantnost, Vukomanović se ne oseća dovoljno kompetentnim da
iskaže argumentovano neslaganje sa kojim bi se moglo polemisati.
Odbrana i poslednji
dani
Što se tiče zamerki Vladimira Vukomanovića na komentarisanje društvenog
položaja edicije Caché u tekstu
Bojana Savića Ostojića, autor nastavlja i ovde da praktikuje metode koje je
predstavio i ranije u svom tekstu: upotrebu neprimerenog rečnika koji se javlja
kao posledica lične ozlojeđenosti i podmetanja kroz tendenciozno „seciranje“
tekstova koji mu ne odgovaraju. Upotrebu reči „kukavica“ u Vukomanovićevom
tekstu, koju on kao „pravo značenje“ navodno izvodi, a u stvari sam uvodi i
onda pokušava da njeno značenje podmetne tekstu Bojana Savića Ostojića, neću
komentarisati podrobnije. Ta reč predstavlja simbolički „krik“ nemoći i
ljutnje, pa zaslužuje da nadalje bude ignorisana, ali zadržaću se na onome što
je daleko značajnije: načinu na koji Vukomanović konstruiše paralelna značenja
tuđih tekstova, u skladu sa svojim ciljevima. Vukomanović ovde opet negira
različite autorske identitete, pa pominjanje edicije Knjižuljak koju uređuje Bojan Savić Ostojić u tekstu koji potpisuje
Jelena Milinković povezuje sa samopromovisanjem. Ostaje nejasno, na
elementarnom logičkom nivou to je gotovo tragikomično, na koji se način Bojan
Savić Ostojić može „samopromovisati“ tekstom Jelene Milinković? Dalje,
napominjem da su ediciji Knjižuljak u
tekstu Jelene Milinković posvećene samo dve, u potpunosti faktografske
rečenice, bez ijedne vrednosne ocene u njima. Da bih pocrtao koliko je
besmisleno ove rečenice nazvati hvaljenjem, prenosim ih ovde u celini: „U
protekloj godini pokrenuta je još jedna samizdat edicija, u uredništvu Bojana
Savića Ostojića, pod nazivom Knjižuljak. Knjižuljak pokušava (podvukao
V.S.) da relativizuje megalomanski pristup sastavljanju knjiga, pa tako
afirmiše minimalizam, a ove svedene knjižice za čiju su izradu u formi ručnog rada zaduženi
Milica Jovanović i Goran Savić Ostojić, promovišu ono pojedinačno u
književnosti, više pesmu i ciklus nego koncept dovršene knjige.“ (Milinković) U
daljem delu svog teksta, Vukomanović će drugu rečenicu citirati isključivo u
isečku koji ne obuhvata reč: pokušava,
a na osnovu koje bi bilo lako zaključiti da nikakvo hvalisanje nije na delu. Ta
reč: pokušava kojom se relativizuje
svaki određeni i konačni sud o Knjižuljku,
Vukomanoviću ne odgovara, pa je on ignoriše nakon prvog citiranja. Ideja
Vladimira Vukomanovića o neprimerenom samopromovisanju Knjižuljka kao samizdata još je licemernija ako se ima u vidu da,
za razliku od edicije Caché, na primer,
koja štampa isključivo poeziju članova sopstvene grupacije, Knjižuljak nema takvu zatvorenu,
samodovoljnu uređivačku platformu, već štampa pored poezije raznih domaćih
autora, i dela prevedene poezije, kao što je, na primer, re-izdanje prve knjige
čuvenog slovenačkog pesnika Tomaža Šalamuna. O tome koliko su licemerni i
bespredmetni Vukomanovićevi navodi o samopromovisanju urednika Agona, i paralelna negodovanja zbog
kritike edicije Caché, svedoči i
činjenica koju Vukomanović dobro zna, ali je izabrao da je ignoriše: upravo
časopis Agon jedini je koji je sistematski
prezentovao poeziju edicije Caché,
objavivši prikaze svih sedam knjiga koje su u navedenoj ediciji do sada objavljene.
Izvan Agona, i izuzev nekoliko prikaza
Gorana Korunovića koji je i sam član grupe koja štampa tu ediciju, niko o tim
samizdat-knjigama nije pisao. Vukomanović sve to ignoriše, pokušavajući da
stvori frontove na mlađoj pesničkoj sceni kako njemu to odgovara, da bi nakon
toga imao gde da se pozicionira.
Međutim, tek kada po treći put uzastopno nastoji da „odbrani“ istog
pojedinca od navodnih napada, istu instancu kroz tri različite inkarnacije, Vukomanovićeva
pristrasnost od simptomatične postaje neukusno otvorena i kolokvijalno rečeno: navijačka. Nakon negodovanja zbog opisa
panoramskog teksta Gorana Korunovića objavljenog u Danasu (Agon br. 21, tekst
Oko poezije, 2012, Bojan Savić
Ostojić), nakon negodovanja zbog kritike edicije Caché kojoj Korunović pripada (Agon
br. 21, opet tekst Oko poezije, 2012,
Bojan Savić Ostojić), Vukomanović negoduje i zbog komentara Korunovićeve
pozicije u okviru pesničke grupe kojoj pripada, a koji su objavljeni još u Agonu br. 16. Ono što naizgled, ali samo
naizgled može začuditi jeste potreba Vladimira Vukomanovića da se u tekstu (Još) nešto se dogodilo bavi delovima teksta
Pesnički prostori u 2011. koji smo
zajednički potpisali Jelena Milinković i ja, a koji je deo Agona broj 16, objavljenog u januaru 2012, dakle pre skoro godinu i
po dana. U pitanju je tekst koji je pratio pesničku produkciju srpske poezije
koju pišu mladi autori, a koja je štampana tokom 2011, kao što i sam naslov
govori. I zaista, kakav je motiv da se Vukomanović baš danas bavi određenim delom
tog teksta koji je napisala Jelena Milinković, a koji se tiče Gorana Korunovića
i njegove pozicije u tada tek nastaloj pesničkoj grupi? I zašto Vukomanović
nije reagovao ranije povodom ovoga? Podsećamo da je on bio saradnik baš u tom broju Agona
i da je pisao o knjizi Filipa B. Vukotića. Čini se da je Vladimir Vukomanović ocenio
da je tek sada pravi trenutak da to uradi, i stoga je potvrdio ironične navode
iz teksta Oko „nove poezije“, 2012,
one navode Bojana Savića Ostojića koje je kritikovao, da su „oni koji su imali
nedovršene rukopise, nastojali su da ih što pre dovrše, objave, ne bi li se
našli na pesničkoj mapi, dok još ima mesta za ucrtavanje.“ Međutim, Vukomanović
to ucrtavanje ne sprovodi poezijom, odnosno svojim eventualnim pesničkim rukopisom,
već pamfletskom kritikom tekstova urednika Agona,
kako bi požurio da se još jednom preporuči i odigra svoju ulogu branioca –
satelita, onome kome nikakva pomoć u ovom slučaju nije ni potrebna. Iz tih
razloga se javlja ovo zakasnelo reagovanje, Vukomanović njime poručuje da
njegovo simboličko dok još uvek nije
došlo. Iako je to dok ima vremena u
tekstu Bojana Savića Ostojića osenčeno ironijom, i iako je i najpovršnijem
čitaocu jasno da Savić Ostojić ne podržava takve karikaturne aktivnosti
pesnika, već ih prepoznaje i ironizuje, Vukomanović ga bukvalno shvata, pa se
osetio „prozvanim“ da „vreme koje ističe“ iskoristi, stoga se i vraća čak i na
stvari koje već odavno nisu aktuelne, a na koje je mogao reagovati i ranije,
bilo kad tokom prethodnih godinu i po dana. On ovim postupkom poručuje da je i
tada o tome imao mišljenje, ali i da je odlučio da ga iz nekog, po svoj prilici
kalkulantskog razloga, sve do sada uskrati drugima. Pita se Vukomanović na tom
mestu zašto bi nas zanimalo to što Korunovićeva „pozicija“ unutar grupe nije
bila precizirana. Odgovaram: zato što su autori Agona slobodni da komentarišu ne samo tekstove, već i druge pojave
na mlađoj pesničkoj sceni, naročito one koje su simptomatične, i nikako ne
nevažne. Zanimalo je to autorku teksta iz istog razloga iz kojeg Vladimir
Vukomanović i objavljuje svoj tekst (Još)
nešto se dogodilo, komentarišući društvenu poziciju Agona na primeru tekstova kojima se „bavi“. Kada se pita koliko činjenica da se objavljivanje Korunovićeve pesničke zbirke u okviru
Poveljine edicije u izvesnoj meri sukobljava sa subverzivnim usmerenjem grupe
(Milinković), kada se pita dakle koliko ta činjenica utiče na čitanje teksta
Korunovićeve knjige ili bilo koje druge knjige članova pesničke grupe,
Vukomanović pokušava da negira autorki teksta pravo da komentariše, pored
poezije tih knjiga o kojima ona podrobno piše na istom mestu, i društvene
činjenice u koje spadaju i motivi okupljanja pesnika i uloga pojedinca u takvim
okupljanjima. I opet, Vukomanović očigledno ne shvata da promišljanje savremene
poezije, njene funkcije, dometa i položaja u savremenom društvu podrazumeva
analizu i drugih činilaca, pored tekstualnih. Anahrona, esencijalistička
„kritičarska“ vizura koju pokušava da praktikuje ne dozvoljava mu da shvati ove
uslovljenosti. Što se tiče nadmene zamerke na neobaveštenost autorke teksta
koja po njemu nije znala činjenicu da je Korunović
svoju prvonapisanu zbirku davno dao Povelji[3]
(Vukomanović), on ovde prenebregava činjenicu da se rukopisi poslati
izdavačima na čije se objavljivanje čeka u jednom dužem periodu (godinama),
mogu i povlačiti. Prenebregava činjenicu da je to povlačenje naročito opravdano
ukoliko se okolnosti društvenog delovanja autora promene i ukoliko on počne promovisati
samizdatsko, navodno subverzivno prisustvo na sceni koje mu omogućava da samo-izdaje
svoje knjige. Naravno, čitav ovaj osvrt na deo teksta Jelene Milinković iz Agona broj 16 opet ima funkciju
preporuke Vladimira Vukomanovića, i još ga jasnije definiše upravo kao satelit
koji svoju funkciju iscrpljuje u obrtanju oko nekog centra čija ga gravitaciona
sila neodoljivo privlači.
Zaključak
Dozvoliću sebi pri kraju jedan delimično metaforičan zaključak, sublimaciju
reagovanja Vladimira Vukomanovića, u svega par reči: autor pokušava tekstom (Još) nešto se dogodilo da, čineći niz
logičkih i metodoloških grešaka i nekorektnosti, stabilizuje svoju orbitalnu
putanju oko privlačnog centra za koji se opredelio dok još ima vremena, citira pritom pesnika Dušana Matića da je
poezija neprekidna svežina sveta,
pokušavajući valjda tom metaforom da negira potrebu analize društvenih pojava
vezanih za poeziju i negoduje što su autori tekstova Agona tumačili te pojave na savremenoj pesničkoj sceni Srbije na
način koji se njemu ne dopada. I to je, u stvari, sve.
Na samom kraju, obaveštavam Vladimira Vukomanovića, čitaoce, kao i
eventualne „umešače“ u ovu polemiku da je ovo moj prvi i poslednji tekst na
zadatu temu. Drugim rečima: neću se više osvrtati na eventualna buduća
Vukomanovićeva oglašavanja povodom tekstova i aktivnosti Agona, već ću ih prepuštati njima samima. Ako je suditi po tekstu (Još) nešto se dogodilo, stil tih eventualnih
tekstova, njihova sposobnost argumentacije i relevantnost postavki na kojima se
baziraju, sami će sebe podrivati i obesmišljavati, i to po svoj prilici bolje
nego što bih sam umeo. A osim toga, iako to zvuči kao fraza, ali zaista imam
pametnijeg posla.
____________________________________________________________________________________________
[1] Ovaj tekst je nastao kao odgovor na tekst Vladimira Vukomanovića, (Još) nešto se dogodilo. Odgovor se ne
osvrće jedino na poglavlje Jezik iskustva
u Vukomanovićevom tekstu, poglavlje koje će biti predmet zasebnog odgovora
Bojana Savića Ostojića.
[2] Izuzetak je Elektronski časopis Libartes
gde je Vukomanović tokom prethodnih godinu dana u dva navrata objavio pesme.
[3] Koliko je apsurdna ova optužba za neobaveštenost govori i činjenica da
je jedan ciklus iz rukopisne verzije te zbirke objavljen upravo u Agonu, i to upravo tokom tog perioda
čekanja autora na njeno objavljivanje, Agon
broj 5, oktobar-novembar-decembar 2009,
Vladimir Stojnić
Download pdf ovog teksta ovde: Vladimir Stojnić, Neprekidne svežine satelita i drugi osveživači
No comments:
Post a Comment