Wednesday, July 10, 2013

Miroslav Kirin

TREBA
ŽIVJETI
POLAKO,
POSVE
POLAKO
.
.
.
.
.
.

na stolu smo zaboravili kruh najlakši od naših zaborava
.
.
.
.
.

sve dok smo u radnicima skupljali žuč bilo je slikarstva
.
.
.

samo želim pomiriti riječi sa svijetom bombone s jezikom
.
.
.

od uzgojena žita narasli smo onoliko koliko treba da se bude prijatelj
.
.

muha se već sklonila u kamen i žustro radi na njegovoj prozirnosti
.
.
.

ptice su svi zaboravili pa su još jednom preživjele
.
.
.

.
.
.

poderanih jezika misli puštamo doma
.
.
.
.
.

otvorim bilježnicu zatvorim knjigu
.
.
.

ljude još trpaju pod nokat crne se na dnevnoj bjelini
.
.
.

pitanje novca za lakat izmiče pitanju o ljubavi
.
.
.
.
.
.

duša je prazna vreća bar do sutra ujutro
.
.
.

živio je među povrćem ne znajući što da kaže životinjama
.
.
.

u malenim novčanicima stanuju beskućnici
.
.
.

rasvjetni se stup nagne prema topoli jesi li prijateljice čitala vaska popu šapne joj
.
.
.


kosti smo prali sve dok se na njima nije moglo pisati
.
.

razmišlja plava krpa s vješalice u kuhinji, o kraju poezije i još koječemu
.
.
.

u oblaku asfaltne pare radnici odjednom postaju vidljivi
.
.
.
.
.
.

pod stablom se skutrio mudrac (ali to pripada nekom drugom vijeku)
.
.
.

bespomoćni smo pred vašim gustim suzama ne i rupčić
.
.
.

ljudi zatečeni kako gmižu pravdali su se da nam se to samo pričinilo
.
.
.

mehanička životinja ima najviše izgleda da preživi
.
.
.

jer ako govorimo samo o kostima meso će se pojesti od zavisti

izvagali smo život – bio je lakši, ali je i dalje bio život
.
.
.
.

u supermarketu sam živio skriven između sredstava za čišćenje i toaletnog papira
.
.
.

golub dubi kruh i ako nešto ne poduzmemo, otkrit će onostrano
.
.
.
promijenio sam žarulju u svemiru

.
.
.
.
.
kroz prozor dopre zraka svjetlosti, na podu se rascijepi, i u čvor sveže, ta vragoljasta svjetlost
.
.
.

.
.
.

sjedimo na dnu isušena jarka i grlimo se snažno sve dok nismo voda i ponovni početak
.
.
.
o životinjama koje volimo mogli bismo do unedogled, ali tu su biljke što jednako uporno zanovijetaju
.
.
.
ako i nismo siromašni, bar ispružimo ruke i čekajmo
.
.
..
.
.
.
.
.

nitko nas više ne kamenuje - kamenje izgubilo tvrdoću  i brzinu pa sad vije vije snijeg
.
.
.
molim, ako je genocid riječ preteška za poeziju, onda ću je se ubuduće kloniti
.
.
.
.
.

pod debelim naslagama ugljena mišljenje nema šanse
.
.
.
tijelo, neizdrživo tjelesno - duševno oboljela duša tijelo objeduje
.
.
.
.
.
.
drvo raste iz zida, a ja mu za to ne mogu naći nikakvo opravdanje
.
.
.

puhali smo si u vlastite kosti ne bismo li se od zemlje odigli
.

 vrata sijeda od čekanja da ih netko zalupi, vrata umotana u šal, da ne lupaju
.
.
.
.
juhu čitam kao što čitam poeziju: kosti dale svoju srž, povrće smisao, meso, ono vidljivo, sričem pak ustima
.
.
.
.
glad je počela misliti umjesto mene – hvala joj
.
.
.
ako mi se spava, trebao bih ustati i poći, ali kako ću zadrijemati dok hodam prema snu
.
.
.
.
.
.
nekoliko listova papira proglasilo se knjigom i odmah postavilo vojsku na svoje granice
.
.
.
koža se ljušti, vlasi otpadaju, u mesu se šire šupljine, a na drugoj strani napuhava se duša, i već bi odletjela da ju, privezanu za stablo, nisu odredili za dječji rođendan
.
.
.
bosih nogu smijemo se kiši – uskratili smo ti čarape, oj kišo
.
.
.
.




(ulomci)

No comments:

Post a Comment