TREBA
ŽIVJETI
POLAKO,
POSVE
POLAKO
.
.
.
.
.
.
na stolu smo zaboravili
kruh najlakši od naših zaborava
.
.
.
.
.
sve dok smo u radnicima
skupljali žuč bilo je slikarstva
.
.
.
samo želim pomiriti
riječi sa svijetom bombone s jezikom
.
.
.
od uzgojena žita
narasli smo onoliko koliko treba da se bude prijatelj
.
.
muha se već sklonila u
kamen i žustro radi na njegovoj prozirnosti
.
.
.
ptice su svi zaboravili
pa su još jednom preživjele
.
.
.
.
.
.
poderanih jezika misli
puštamo doma
.
.
.
.
.
otvorim bilježnicu
zatvorim knjigu
.
.
.
ljude još trpaju pod
nokat crne se na dnevnoj bjelini
.
.
.
pitanje novca za lakat
izmiče pitanju o ljubavi
.
.
.
.
.
.
duša je prazna vreća
bar do sutra ujutro
.
.
.
živio je među povrćem
ne znajući što da kaže životinjama
.
.
.
u malenim novčanicima
stanuju beskućnici
.
.
.
rasvjetni se stup nagne
prema topoli jesi li prijateljice čitala vaska popu šapne joj
.
.
.
kosti smo prali sve dok
se na njima nije moglo pisati
.
.
razmišlja plava krpa s
vješalice u kuhinji, o kraju poezije i još koječemu
.
.
.
u oblaku asfaltne pare
radnici odjednom postaju vidljivi
.
.
.
.
.
.
pod stablom se skutrio
mudrac (ali to pripada nekom drugom vijeku)
.
.
.
bespomoćni smo pred
vašim gustim suzama ne i rupčić
.
.
.
ljudi zatečeni kako
gmižu pravdali su se da nam se to samo pričinilo
.
.
.
mehanička životinja ima
najviše izgleda da preživi
.
.
.
jer ako govorimo samo o
kostima meso će se pojesti od zavisti
izvagali smo život –
bio je lakši, ali je i dalje bio život
.
.
.
.
u supermarketu sam
živio skriven između sredstava za čišćenje i toaletnog papira
.
.
.
golub dubi kruh i ako
nešto ne poduzmemo, otkrit će onostrano
.
.
.
promijenio sam žarulju
u svemiru
.
.
.
.
.
kroz prozor dopre zraka
svjetlosti, na podu se rascijepi, i u čvor sveže, ta vragoljasta svjetlost
.
.
.
.
.
.
sjedimo na dnu isušena
jarka i grlimo se snažno sve dok nismo voda i ponovni početak
.
.
.
o životinjama koje
volimo mogli bismo do unedogled, ali tu su biljke što jednako uporno zanovijetaju
.
.
.
ako i nismo siromašni,
bar ispružimo ruke i čekajmo
.
.
..
.
.
.
.
.
nitko nas više ne
kamenuje - kamenje izgubilo tvrdoću i
brzinu pa sad vije vije snijeg
.
.
.
molim, ako je genocid
riječ preteška za poeziju, onda ću je se ubuduće kloniti
.
.
.
.
.
pod debelim naslagama
ugljena mišljenje nema šanse
.
.
.
tijelo, neizdrživo
tjelesno - duševno oboljela duša tijelo objeduje
.
.
.
.
.
.
drvo raste iz zida, a
ja mu za to ne mogu naći nikakvo opravdanje
.
.
.
puhali smo si u
vlastite kosti ne bismo li se od zemlje odigli
.
vrata sijeda od čekanja da ih netko zalupi,
vrata umotana u šal, da ne lupaju
.
.
.
.
juhu čitam kao što
čitam poeziju: kosti dale svoju srž, povrće smisao, meso, ono vidljivo, sričem
pak ustima
.
.
.
.
glad je počela misliti
umjesto mene – hvala joj
.
.
.
ako mi se spava, trebao
bih ustati i poći, ali kako ću zadrijemati dok hodam prema snu
.
.
.
.
.
.
nekoliko listova papira
proglasilo se knjigom i odmah postavilo vojsku na svoje granice
.
.
.
koža se ljušti, vlasi
otpadaju, u mesu se šire šupljine, a na drugoj strani napuhava se duša, i već
bi odletjela da ju, privezanu za stablo, nisu odredili za dječji rođendan
.
.
.
bosih nogu smijemo se
kiši – uskratili smo ti čarape, oj kišo
.
.
.
.
(ulomci)
No comments:
Post a Comment