Wednesday, July 17, 2013

Ilhan Pačariz

Ćutanja



1.


Mora da je bio siguran da je gumeno uže
dobro vezano kada se pojavio iza
galerije automobila i, kao neko kome je
dugo trebalo, rekao: Zašto nam to radiš?!
Ona je stajala na senci svoje sobe i ništa nije rekla.
Kasnije, kada je zvuk motora iščezao
i on ušao u kuću, sedela je na stepenicama.
Brzo mu je utrljala papirić u dlan i pobegla na sprat.
Na dlanu je pisalo: plašim se,
a najviše se plašim da će, ako otvorim usta,
u moje grlo jurnuti voda i potopiti
vaša srca.



2.


To se dobro zna: mnoga korita reka su kamena,
dosta puta od kockastog kamena.
A opet, među onim od zemlje i plastike, gline, porcelana,
lima i kristala, postoje i, pod staklenim nebima,
staklena korita kojima teku po staklenim dnima
smešno prave i neduge reke.
Nekad je koritu i dnu i nebu, doduše,
ako je ima, šara ovakva, nekad onakva,
nekad su te reke moćnije a nekad tek rečice,
ali je važno da im je izvor uvek  na istom mestu:
na dnu čaše.
Ipak je to, mogli bi po svemu ovome
da kažemo, jedna reka.
I na Sardiniji i u Novoj Engleskoj i na Kamčatki i
u Bajkonuru i ovde, ma gde to bilo.
Njen je tok neprekidan (pošto neko uvek upravo sada
ispija čašu vode), a ona i pored toga za mnoge ne postoji,
jer nije imenovana.

Uprkos plivaču koji vapi za tačkom oslonca,
uprkos svesnom doprinosu nesavršenosti svih
opštih i geografskih enciklopedija, nemojmo joj ni ovde
ime dati.



3.


Kad-tad, ponovo će redosled biti ovakav: probudiću se
usred noći i u polusnu biti bez milosti za snove parketa
i vrata, jer bih popio čašu vode.
Iako je gotovo sva moja, umaraću tu čašu,
mučiću je, mrcvariću je, naglavačke ima da visi
sve dok joj svetlost sa ulice ne obelodani kapljice znoja.
Oh, kako ću je onda iskapiti!
Kao da gledam, teturajući vratiću se do kreveta i leći
na stranu srca.

Ne znam da li ću moći opet zaspati.



No comments:

Post a Comment