Thursday, July 11, 2013

Hart Krejn

ENTERIJER

Opreznim dostojanstvom svetli
Lampa u našoj bednoj sobi.
O, siva, zlatna blagodeti –
Tihi i nežni sjaj turobni.

Mi smo od sveta oduzeli
Ovaj čas. Zašto mora da zna
Da ljubav cveta – zakasneli
Cvet u tom danu posle dana.

Pa čak i svet tu da probije
Uz zavist, pretnju, morao bi
Svet da se sagne i dobije
Našu samilost i smeh dobri.


ZABORAVNOST

Zaboravnost je kao pesma
Koja, oslobođena ritma i metra, luta.
Zaboravnost je kao ptica čija su krila poravnjana,
Raširena i nepokretna –
Ptici koja iscrpljeno klizi niz vetar.

Zaboravnost je kiša u noći,
Ili stara kuća u šumi – ili dete.
Zaboravnost je bela – bela kao srušeno stablo,
Sibili može uzeti proročki dar,
Ili sahraniti bogove.

Pamtim mnogo toga što je zaboravnost.


LJUBAVNA PISMA MOJE BABE

Noćas nema zvezda
Osim onih u sećanju.
Ali koliko je prostora za sećanje
Pod raskopčanim opasačem tople kiše.

Ima čak dovoljno prostora
Za pisma majke moje majke,
Elizabete,
Koja su tako dugo bila sabijena
U uglu potkrovlja
Da smeđa su i meka
I mogu da se istope i pretvore u sneg.

Kroz tako veličanstven prostor
Mora se gaziti nežno.
Sve visi o nevidljivoj beloj dlaci.
Drhti kao grane breze što premrežavaju vazduh.

I pitam se:

„Da li su tvoji prsti dovoljno dugi sa sviraju
Po starim notama koje su samo eho:
U tišini dovoljno jakoj
Da odnese muziku do njenog izvora
I opet je vrati tebi
Kao da je nosi njoj?“

Babu bih proveo kad joj ruku uzmem
Kroz svašta što ne bi mogla da razume;
I tu se zaplićem. I kiša se nastavlja po krovu
Sa zvukom nežnog sažaljenja i smeha.



IZGNANSTVO

Moj dlan ne dotače sreću od tvog dlana,
Usne se ne smeju od našega „zbogom“,
I to rastojanje raste svakog dana
Bez glasa ko školjka zatvorena dobro.

Trag ljubavi traje, mada gladne, same.
Krilo golubice oko mog se srca
Nežno svija svakog dana. Plavi kamen
Prstena sastanka sve sjajnije zrca.


Preveo
Nikola Živanović


No comments:

Post a Comment