Monday, December 18, 2017

SLAVKO JENDRIČKO - ŠEST PESAMA

SREĆA

Netom po završetku mature
Pa sve do kasno u studenu jesen
Nosio sam cigle željezo pijesak
Naporno miješao ručno cement 

Svakog dana osim nedjelje po 12 sati
Od svega ostalo mi je u sjećanju samo
Jutarnje ružno presvlačenje u hladnoj baraci

Predvečer dok sam s majstorom
Na njegov račun pio oproštajno pivo
Vidio sam ju kroz prozor gostionice

Gore na brežuljku vrebala me je poput sokolice
Njeno lice premda lijepo ni sada ne mogu
Ni metaforički prispodobiti anđeoskom  

Nakon što bi me konzumirala tuširala se obrisala
Svijetlo smeđe dlačice trbuh grudi zamagljeno ogledalo

Poput zadovoljnog pljačkaša sjela bi prebacivši
Nogu preko noge tako izražavajući svoje zadovoljstvo

Nakon toliko vremena nakratko vratila se u moju glavu
Da mi je učini tijesnom nepodnošljivom zbog pukovnika
Koji je zbog nje završio na tavanu sa štrikom oko vrata.



ZIMSKA ILUZIJA

Početkom prosinca vatom
omotam prozeble duše
stabala ispod prozora

strpam ih dublje u ormar
između odjeće
svih svojih dragocjenih
čulnih samoobmana

u knjigama s kojima zimujem
nisam mogao naći mudrost mosta
od snova crvenih cigala

samo kuvertu s logom Zagrebačke banke

ponekad netko kasno noću
između stranica grakne

sve ću vas pobiti

nimalo bliže običnoj misli
u vatiranim jaknama ugrijane duše
zelenim prstima sanjaju proljeće

sa sačuvane visine
ne prestaju gubiti
zanos posezanja duboko u tlo

kojeg obmanutim razumom
gubim pod nogama.



IZDAHNI

Nikom se odavno ne javljam ni lažnim pismima 
spreman za slučajno sretno nevidljivo nesretno   
pišem lamama crtam note u kajdankama za ptice

na mene će uoči molitve udariti zvuk zvona snažniji
od svake riječi zemljotresa kojima pošumljavam oko
svitanje dana na terasama zgrada periku Ćelave pjevačice

uspio sam, neće me smiješno, tužno, niti san velike nemani
ne mogu pustiti da zaspim, zapnem, zapalim miris tvoje kose
pravomoćno je sve što smo pojeli, popili, uzdahnuli s lažima

samo izdahni nismo srne zečevi na cesti ležeći policajci.



HIPNOTIZER SNOVA

Sa psima su me obučili
u vojnom kampu

napet poput strune pratim
svaku zamišljenu riječ

njene putove izdaje maglica daha
iz usta smrznutog jutra

vrtnje divnog veselja
nereda skitnica

s njima se sporazumijevam
svetačkim slikama

uz njih na štandovima cvjeta
kič kuhanog mesa borove grančice

pred božić dodatno zatežem nit

svojim izabranim sućutnim slovima
uspavljujem snove onih koji umiru.



USPORNICI

Svjetlost je palila kožu
okrenutom leđima suncu

sjena ispred mene
usporavala je kretanje

poput uspornika na cesti
štiteći me od nesretnih susreta

stigla me je svijest
da bez opreza

bilo što mogu 
pokrenuti
učiniti

prepoloviti svinju

poput ambicija
stasalih vlastodržaca

spuštam kapke
uklanjam vidljivo

ne odustajući od proboja
kroz njihove sjenke.



POSMRTNA NEDJELJNA GOŠĆA

Godinama nedjeljom
već posve rutinski

aura moje matere sjedne
nasuprot meni
udobno u kožnu fotelju

nikada ne skida
urednu crnu masku
podzemne vode
isprale su joj lice

otkako joj je živoj
udav zadavio
svjetlost zavjetnih lampi

pobožno u krilu uvijek
drži dobro očuvanu
elegantnu crvenu torbicu 

sa smješkom saginje se
do poda na koji joj
povremeno ispada proteza

nikada nije izišla u vrt
svojim ružama
koje nisu prestale
cvjetati svakog proljeća

predmnijevam da ih je vješto
uspjela presaditi u dušu

na nepoznat način
poput svojih dolazaka

poslije svakog njenog odlaska
zagnjurim glavu duboko u akvarij

kod zlatnih ribica tražeći dokaze
nedjeljnim pomrčinama svog razuma

nikada se ne uskomešaju
uvjerljivo svjedočeći o njenim dolascima.


No comments:

Post a Comment