SLAVKO JENDRIČKO - ŠEST PESAMA

SREĆA

Netom po završetku mature

Pa sve do kasno u studenu jesen

Nosio sam cigle željezo pijesak

Naporno miješao ručno cement 

Svakog dana osim nedjelje po 12 sati

Od svega ostalo mi je u sjećanju samo

Jutarnje ružno presvlačenje u hladnoj baraci

Predvečer dok sam s majstorom

Na njegov račun pio oproštajno pivo

Vidio sam ju kroz prozor gostionice

Gore na brežuljku vrebala me je poput sokolice

Njeno lice premda lijepo ni sada ne mogu

Ni metaforički prispodobiti anđeoskom  

Nakon što bi me konzumirala tuširala se obrisala

Svijetlo smeđe dlačice trbuh grudi zamagljeno ogledalo

Poput zadovoljnog pljačkaša sjela bi prebacivši

Nogu preko noge tako izražavajući svoje zadovoljstvo

Nakon toliko vremena nakratko vratila se u moju glavu

Da mi je učini tijesnom nepodnošljivom zbog pukovnika

Koji je zbog nje završio na tavanu sa štrikom oko vrata.

ZIMSKA ILUZIJA

Početkom prosinca vatom

omotam prozeble duše

stabala ispod prozora

strpam ih dublje u ormar

između odjeće

svih svojih dragocjenih

čulnih samoobmana

u knjigama s kojima zimujem

nisam mogao naći mudrost mosta

od snova crvenih cigala

samo kuvertu s logom Zagrebačke banke

ponekad netko kasno noću

između stranica grakne

sve ću vas pobiti

nimalo bliže običnoj misli

u vatiranim jaknama ugrijane duše

zelenim prstima sanjaju proljeće

sa sačuvane visine

ne prestaju gubiti

zanos posezanja duboko u tlo

kojeg obmanutim razumom

gubim pod nogama.

IZDAHNI

Nikom se odavno ne javljam ni lažnim pismima 

spreman za slučajno sretno nevidljivo nesretno   
pišem lamama crtam note u kajdankama za ptice

na mene će uoči molitve udariti zvuk zvona snažniji

od svake riječi zemljotresa kojima pošumljavam oko

svitanje dana na terasama zgrada periku Ćelave pjevačice

uspio sam, neće me smiješno, tužno, niti san velike nemani

ne mogu pustiti da zaspim, zapnem, zapalim miris tvoje kose

pravomoćno je sve što smo pojeli, popili, uzdahnuli s lažima

samo izdahni nismo srne zečevi na cesti ležeći policajci.

HIPNOTIZER SNOVA

Sa psima su me obučili

u vojnom kampu

napet poput strune pratim

svaku zamišljenu riječ

njene putove izdaje maglica daha

iz usta smrznutog jutra

vrtnje divnog veselja

nereda skitnica

s njima se sporazumijevam

svetačkim slikama

uz njih na štandovima cvjeta

kič kuhanog mesa borove grančice

pred božić dodatno zatežem nit

svojim izabranim sućutnim slovima

uspavljujem snove onih koji umiru.

USPORNICI

Svjetlost je palila kožu

okrenutom leđima suncu

sjena ispred mene

usporavala je kretanje

poput uspornika na cesti

štiteći me od nesretnih susreta

stigla me je svijest

da bez opreza

bilo što mogu 

pokrenuti

učiniti

prepoloviti svinju

poput ambicija

stasalih vlastodržaca

spuštam kapke

uklanjam vidljivo

ne odustajući od proboja

kroz njihove sjenke.

POSMRTNA NEDJELJNA GOŠĆA

Godinama nedjeljom

već posve rutinski

aura moje matere sjedne

nasuprot meni

udobno u kožnu fotelju

nikada ne skida

urednu crnu masku

podzemne vode

isprale su joj lice

otkako joj je živoj

udav zadavio

svjetlost zavjetnih lampi

pobožno u krilu uvijek

drži dobro očuvanu

elegantnu crvenu torbicu 

sa smješkom saginje se

do poda na koji joj

povremeno ispada proteza

nikada nije izišla u vrt

svojim ružama

koje nisu prestale

cvjetati svakog proljeća

predmnijevam da ih je vješto

uspjela presaditi u dušu

na nepoznat način

poput svojih dolazaka

poslije svakog njenog odlaska

zagnjurim glavu duboko u akvarij

kod zlatnih ribica tražeći dokaze

nedjeljnim pomrčinama svog razuma

nikada se ne uskomešaju

uvjerljivo svjedočeći o njenim dolascima.