SVEN ADAM EWIN

KAKO PIŠEM

Neke osobite riječi

Pritisnem

Silom

Od deset tisuća tona u sekundi na kvadrat,

Od čega tlo zadrhti.

I one ostaju.

Druge zakucam:

Kuc!

Kuc!

Kuc!

I na njih vješam razne veznike i to.

A onda nabacim rijetku žbuku

Pa u nju

Prstom

Utisnem

Prolazne riječi u raznim bojama. One otpadnu

Čim se okrenem,

Ali ostane otisak koji ubrzo oksidira smeđe.

Naslov ispliva zbog razlike u tlakovima.

I to je pjesma.

RASPAŠOJ

         (Dvojici, meni osobito dragih pjesnika:

         Dobriši i Sergeju, s ljubavlju)

Ti sjediš u vlaku. A ja sjedim prijeko.

Ja uporno gledam tvoje tijelo skladno.

- Dobro veče, miss! – gle, ja bih ti rek'o.

- Dobro veče! – ti bi... uzvratila hladno.

Oborene vjeđe. Urez dekoltea.

Kovrča na vratu (tako neizbježna!).

Noge prekrižene. Culpa, culpa mea!

Chanel 5 u zraku... Tvoja koža nježna.

Na koljena padam. (Tako slatka sva si!)

Dižem oči k tebi prekrasnoj u plavom:

- Čežnjo moje biti, ti ne slutiš da si

Svoju svjetlost lila mojom davnom javom!

Koga ja to želim, kurvu ili vilu?

Ipak... ono prvo, a što da ti krijem.

Pa ako si nekom sjedila u krilu

Ja ne pitam, dušo, na koljenu čijem.

Ti se malo nećkaš. (Imaš preporuke!)

Ne zanima mene historija tvoja!

Pusti, čiji zubi! Pusti, čije ruke!

Samo sjedi dušo, na koljena moja!

Ne žali za bivšim. To ne služi ničem.

Svaka ljubav prošla tek je suha brojka!

Daj mi usne, grudi, da fijuknem bičem

Pa da njište konji… Pa da juri trojka!

A na kraju puta, na izlazak spremni,

Kad naš vagon bude na peronu prist'o,

Zbogom zlatokosi, dobacit ćeš meni.

Do svidanja, draga, ja ću tebi isto.

Tako ćemo, dušo, kad nas prođe nagon,

Bez imalo strasti, bez riječi, bez slova

Nosit' svoja srca kao prazan vagon

U maglama mraznim, blizu Astapova.

Možda me se sjetiš (dok te korzet muči),

Dok nabrekloj dojci raskopčavaš puce,

A ja tebe možda u kavanskoj tuči,

Kada finski nož mi zarinu u srce.

Ako te se sjetim kao lake žene,

Oh, reci mi, draga, prije no ću pasti:

Od ljubavi svete, čiste, uzvišene,

Je li bio slađi… onaj časak strasti?

A ti ćeš mi reći, bio si sa damom,
U trenutku strasnom - sve je bilo čisto,
Jer dok tijela naša gorjela su plamom,
Ljubio si drugu. I ja drugog, isto.