KĆERI,
ZAR NE VIDIŠ DA GORIM
tog
dana evo ginu konji
svi
jahači moji kroz maglu, kopljima
kroz
vodu, krv, šumu, vatru,
vatra,
vatro, gorim, rekli su
ivana,
rekli su, ona, ta, žena, ja
na
ivici, do kraja, uvek kroz tajne
vira,
vihora, čizme su stradale,
talas
je pucao, nikada, znaš,
goniči
robova iz prošlog života
nisu
ustuknuli, kćeri, vatra,
plamičci
se kotrljaju, plivaj,
idi
dalje od mene, preplivaj
svе bure, budi leden grumen uglja,
budi
nevidljivi dijamant,
samo
ne vuci prtljage incestuoznih
sinova
za sobom, ne govori mnogo,
preobrazi
se, preobrati, stišaj sve
ne
i vatru, vatrom budi, gori, ne traži
merdevine,
izbegavaj sahrane, ne nosi
cipele,
dalje od svake bolesničke sobe,
ne
obaziri se na moral,
ti,
daleki prijatelju,
ne
nosi belo, nemoj, nikada,
kao
prkos ostani, hrid, cvet nara
ne
maši nikome, ni meni, ni izdaleka,
ne
maši, preziri rastanke,
ne
pružaj šake pri pozdravu,
ne
uzgajaj metak u dlanu,
ne
lomi strele, neka ih, u mesu,
drugi
ih ne vide
ne
grli kad ostavljaš
drugi
ne vide
ne
osmišljavaj odlaske i boli
drugi
ne vide
kćeri,
vatro
moja
nisi, beži
samo
nestani
drugi
ne vide
samo
nestani
No comments:
Post a Comment